Spomen-soba fra Grge Martića nastala je nakon njegove smrti, kada su braća odlučila na taj način sačuvati uspomenu na ovog velikana. Pored namještaja kojim se fra Grgo nekada služio, u sobi se nalaze darovi poznatih ličnosti, priručna knjižnica, lovačke puške, razni upotrebni predmeti, fra Grgina odličja, rukopisi i pisma.
U ormaru se nalazi 159 naslova, tu je i stol s ladicom kupljen od Omer-paše Latasa, medaljoni pape Lava XIII, medaljon generala Franje Alojza od Parme, medaljon Internacionalne izložbe u Sarajevu 1900., medaljoni Franje Josipa I., darovan za vrijeme boravka u Požegi 1885. i u Zagrebu 1895., diploma Medžedije (tursko odličje), metalna kasica Napretkove zaklade s knjižicom za upisivanje priloga, diplome austrijskog Reda Franje Josipa I. i Reda željezne krune, te Spomenica Vrhbosanskog sjemeništa za fra Grginu Zlatnu misu.
Od lovačkog pribora i oružja tu su dvije lovačke puške, dva jatagana, dva noža, lovački trofeji, te jedan od poznatijih eksponata – sablja, dar fra Grgi od bana Josipa Jelačića.
Uz prilično umjetničkih slika, tu su i fra Grgine osobne stvari kao što su duhanska kutija i cigarluk, britva i pribor za brijanje, kutija – uspomena sa dvorskog objeda u Budimu 1878., tikvica za barut, kesa za duhan, staklena ploska u kožnoj futroli, metalna kutija sa priborom za izradu lovačkih zrna, krunica, tintarnica i snop guščjih pera, sat, dvije pepeljare, tri čibuka i dvije lule, šalica i tanjurići za bijelu kavu, porculanska posuda za čaj, šećernica i drugo.
I kompletan fra Grgin namještaj je sačuvan, kao i oprema za konja, odjeća, sanduci, te fra Grgin omiljeni instrument – gusle. Tu je i fra Grgina posmrtnica objavljena u zagrebačkom Osvitu.
Fra Grgo Martić rođen je u Rastovači kraj Posušja 24. siječnja 1822. Djetinjstvo je proveo u zavičaju, a 1834. stric Rade ga je doveo u kreševski samostan, gdje je započeo školovanje. U Kreševu je boravio do 1838., a školovanje od 1844. godine nastavio izvan Bosne, u Požegi, Zagrebu i Stolnom Biogradu u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen na Božić 1844., a kao svećenik je djelovao oko tri godine u Kreševu, zatim kao kapelan u Osovi kod Žepča, te kao župnik u Sarajevu u dva navrata, od 1851 – 1879. Vrijeme u razdoblju od 1879. do smrti, 1905., uglavnom je proveo u Franjevačkom samostanu u Kreševu.
Fra Grgo se, osim kao svećenik, istaknuo u književnom i prosvjetnom radu, te u političkom djelovanju. Bio je aktivni sudionik u političkim i kulturnim događanjima tog vremena, osobito u vrijeme smjene turske i nastupa austro-ugarske vlasti.
Predavao je u franjevačkoj školi u Kreševu, općenito se bavio pitanjem školstva, a pisao je i udžbenike. Nastavničkim radom bavio se gotovo pet desetljeća, a 1871. izdan je njegov Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni. Prije toga, 1858., pripremio je i Dikcionar (rječnik) tursko-srpsko-hrvatski, koji nije objavljen, jer u to vrijeme u Bosni nije bilo tiskara, a materijal poslan u Beograd na tiskanje je nestao, prenosi ARTinfo.ba.
Fra Grgo Martić se bavio i prikupljanjem narodnih umotvorina, a, zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem sakupio je i pripremio zbirku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, koja je izdana u Osijeku 1858.
Književnim radom se Martić bavio punih šezdeset godina, ispjevao je više od sto tisuća stihova, što ga čini najplodnijim književnikom u BiH u XIX. stoljeću. Krajem pedesetih godina XIX. stoljeća Martić počinje raditi na svom životnom djelu – ciklusu epskih pjesama Osvetnici. Pjesme tog ciklusa izlazile su od 1861. do 1883. u Zagrebu, Osijeku i Đakovu, a konačni naziv dobivaju 1893., kada su sakupljene u jednu knjigu.
Dnevnik.ba