"Zamislimo da Kanada i Australija postanu pridružene članice i preuzmu euro, EU bi bila globalni div"

Takva ideja nije stigla iznebuha, vjerojatno se dugo "kuhala" i raspravljala s obje strane Atlantika. Službeno ju je iznijela predsjednica Europske komisije (EK) Ursula von der Leyen u svome izvješću o stanju Unije ove srijede u Europskom parlamentu. Poručila je da su Kanadi otvorena vrata želi li postati pridruženom članicom EU-a.

Na europskoj turneji je i kanadski premijer Mark Carney koji je govorio u Europskom parlamentu dan kasnije, u četvrtak, pozdravljajući poziv predsjednice EK-a. Nazvao je to "savezom za budućnost" kao "odgovorom na trenutne geopolitičke poremećaje".

Dublje partnerstvo za uzajamnu korist

Carney je također naglasio "uzajamnu korist" kao glavni argument za dublje partnerstvo Kanade i Europe. To bi partnerstvo, kako je rekao, ponajprije bilo na području ključnih minerala, obrane, umjetne inteligencije, energetske sigurnosti, svemirskih tehnologija i platnih sustava.

Kanadski premijer poručio je da se time "ne predlaže treći blok" koji bi parirao velikim silama, iako je jasno - a i potvrđeno reakcijom američkog predsjednika Donalda Trumpa kako bi to bio neprijateljski čin - da su SAD, odnosno Trumpova administracija pogurale Kanadu i EU jednu drugoj u čvršći zagrljaj.

"Nije to nova ideja, mjesecima su vođene rasprave"

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić smatra da je ideja pridruživanja Kanade EU-u dobra dodajući kako je, na neki način, čak ni Trump nije u potpunosti odbacio, iako je to pljuska njegovoj administraciji.

Ni sama ideja nije nova, kaže.

"Mjesecima su o tome vođeni ozbiljni razgovori i u akademskim krugovima. Ja sam je čuo još prošle godine. O njoj se raspravljalo na razini stručnih skupina puno prije nego što se sada s njom izašlo van."

Time je otvoreno jako puno pitanja, u prvom redu pravno-tehničkih.

"U punopravno članstvo Kanada ne može ući, barem ne pod sadašnjim normama članstva u EU-u. Zato se počelo govoriti o pridruženom članstvu. U ovom trenutku nema definiranog europskog okvira koji bi omogućio da se to dogodi u nekom preciznom roku, primjerice u nekoliko mjeseci. Jednostavno, nema se na temelju čega takvo što ratificirati. Ne zna se bi li bilo dovoljno da to potvrdi Europski parlament ili Europsko vijeće ili oba ta tijela. Treba definirati postupak", napominje Avdagić.

"Puno je pitanja, nije jednosmjerna ulica"

Pitanje je, dodaje, i kakvi bi bili odnosi u tom pridruženom članstvu.

"Znači li to trgovinu bez ikakvih barijera, slobodu kretanja svih građana bez viznog režima, uspostavu nekakvog dodatnog Schengena...? Očigledno postoji politička odluka, ali treba vidjeti kako će na sve to reagirati i građani Kanade. Nije to one way street."

Nadalje, kaže Avdagić, pitanje je kako bi EU funkcionirala s pridruženim članicama, pogotovo ako bi se Uniji uz Kanadu pridružile Australija i Novi Zeland.

"Mogu li se prava koja imaju države članice prenositi na pridružene članice? Bi li postojao prostor donošenja zajedničkih odluka? Bi li pridružene članice samo sjedile u tijelima EU-a ili bi imale i člana Europske komisije? Čitava sila pitanja tu postoji."

"Zamislimo da Kanada i Australija preuzmu euro..."

Ako bi se sva ta pitanja riješila relativno brzo, Avdagić kaže kako bi Europska unija s pridruženim članicama postala geopolitički div.

"Bila bi globalna sila koja, međutim, ne bi imala baš sve alate kakve ima SAD, pogotovo u vojnom smislu. Inače ne volim rasprave tipa "što bi bilo kad bi bilo" no zamislimo da se ova priča ostvari i da Kanada i Australija kao pridružene članice preuzmu euro kao svoju valutu. S uzdrmanim američkim dolarom mislim da bi se u globalnim okvirima stvari drastično promijenile. Ostavljam ekonomistima da tumače što bi to značilo u ekonomskom smislu, ali euro bi definitivno postao temeljna svjetska valuta. No sve je to još daleko dok ne vidimo nešto formalno", ističe.

"Svi znaju kojim putem trebaju ići"

O motivima Avdagić ne dvoji puno.

"Ne treba glumiti, jasno je da je sve to krenulo zbog Trumpa i njegove administracije. Definitivno je da njegov stav prema trgovini i carinama te prijetnje koje u tom smislu iznosi zahtijevaju reakcije zemalja poput Kanade i Australije koje su naučile dugoročno kreirati svoju politiku bez obzira na to tko je u njima na vlasti."

No ne treba to gledati ni kao čin usmjeren protiv SAD-a, dodaje.

"I EU i Kanada i Australija voljni su ostati partneri s SAD-om. To je neupitno. A ni poruke koje američka strana šalje europskim partnerima da moraju preuzeti dio tereta na sebe nisu zlonamjerne. Time im korektno poručuju da će se u jednom periodu morati sami snaći jer ako SAD uđe u nekakav sukob s Kinom, tada ne želi partnere nespremne za takvo što. Vidjeli smo na primjeru Irana kako kod mnogih američkih partnera u Europi nije bilo apetita za to. Trumpova administracija svjesna je da Europljani, a ni ostali saveznici, nisu baš spremni uskakati u nekakve sukobe, pogotovo s Kinom. SAD nema mogućnost istovremeno skrbiti za sigurnost EU-a i ući u sukob s Kinom. Vidimo da im ne ide ni ovo s Iranom. Uzimajući sve to u obzir, na kraju imamo jednu smislenu sliku u kojoj svi bez ljutnje ("No hard feelings") znaju kojim putem trebaju ići, samo to trebaju dobro definirati", smatra Avdagić.