Article_Top_970x250

Via Žaba: Od vodozemca do princeze

HPD Prenj organizirao izlet na neumsku Žabu

Via Žaba: Od vodozemca do princeze

velj 22, 2021
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Dnevnik.ba

Biti u Neumu, a ne proći Žabom, uskoro bi mogao postati smrtni grijeh. Jer, doći turistički u ovaj primorski hercegovački gradić, a ne pozdraviti kamenu ljepoticu životinjskog imena, nema više nikakve logike.

Žaba je ukratko planina smještena istočno od Metkovića i sjeverno od Neuma, povijesno je dijelila humsku župu Žabsko (Yabsco) na kontinentalni dio (sjeverno od planine) i primorski (južno od planine), dio je slavnog Dinarskog gorja, te predstavljaneotkriven biser krša, kako za planinare i turiste, tako i za istraživače svih vrsta.

Prvi korak njezinoj valorizaciji, umjesto Neumljana, pak, napravili su Mostarci, i to članovi HPD Prenj koji su još krajem prosinca prošle godine pročistili i markirali stazukoja vodi do najvećeg vrha sv. Ilije, na 955 metara nadmorske visine.

Dva mjeseca nakon, Prenjevci su i organizirali prvi službeni izlet do vrha, pa su se planinarima iz Mostara, Čapljine i drugih mjesta, pridružili i zaljubljenici u prirodu iz Neuma i okolnih mjesta.

Nažalost, većina njih, kako priznaju, dosad nisu imali priliku upoznati planinu koja imoduvijek čuva leđa, priječi oblake, donosi snjegove i lomi „vijore“ vjetrova.

Po čemu je posebna Žaba?

Prije svega, po tome što se još uvijek nije pretvorila u princezu, a ima sve potencijale. Jednom kada strmim, ali lijepo prohodnim stazama ,visokim stijenama, uz mirise svetog pelina dospijete do vrha, zastat će vam dah.

Iza sebe gledate park prirode Hutovo blato, kamena sela neumskog zaleđa, mora od brda i vrhova krute Hercegovine, a onda samo malo maknete pogled lijevo i mahnete Metkoviću i Dolini Neretve koja vam onako stoji na dlanu dok ju zapljuskuju obale Jadrana u Pločama.

U blizini i Čapljina, a iza svega strahopoštovanje prema Veležu, Biokovu, Prenju...Ako se okrenete leđima ovim masivima, odmoriti ćete oči jadranskom pučinom, otocima, dubrovačkim visovima, prelijepom Mljetu i otocima arhipelaga, a tik ispod 955 metara kamena, umirit će vas pitomost gradačkog polja koje se u fragmentima plodnosti pruža i dalje, te nošeno valovima brda Hercegovinu spaja sa Dalmacijom gdje se napokon svi ti sitni kraški fragmenti stapaju u jednu veliku plodnu ravnicu spremnu nahraniti naraštaje.

I postaneš nekako svjestan, kao što postaješ svjestan na svakoj planini, kako si nekako malen i nebitan tako dok blizak Nebu uočavaš da su granice samo crte koje dijele, a brda, mora, polja i sve one divovske stijene ljepote koje spajaju poput mostova izgrađenih ne od ruke čovjeka nego Onoga koji umije savršenije stvarati.

Eto, to je nekakav kratak dojam Žabe.

A gdje su još geomorfološke, arheološko povijesne posebnosti koje su vremena ostavila na njoj? Gdje su zavučene pećine, špilje, okapnice? Prirodni zakloni od kiše, oluje, oltarišta drevnih naroda? Oltari sadašnjosti?

Sam vrh Žabe, Sveti Ilija, još se naziva i Crkvine, a predaja kaže da se baš na tom mjestu nekad nalazila crkva, dok je prije par godina samo malo naniže postavljen kameni oltar na kojemu se često za blagdana sveca zaštitnika Žabe i tolikih drugih planinskih vrhova, održavaju svete mise.

Zanimljivo je napomenuti da je Sveti Ilija zaštitnik Žabe od dolaska kršćanstva, dok je nekoć prije tu gospodario slavenski bog groma i munje, Perun, po kojemu je i biljka perunika dobila ime. Peruniku ćete mjestimično susretati od vrha pa do podnožja kraške Žabe. Sveti Ilija i Sveti Jure, koji se opet štuje u podnožju Žabe, zamijenili su na vrhovima brda i planina ovog slavenskog boga, pa tako Ilija čuva vrh i Zmijinog brda na Pelješcu, najveću točku Biokova, ili vrh Orjenskog grebena Sniježnica iznad Boke Kotorske...

Do prije nekoliko desetljeća, do vrha Žabe svakodnevno su se probijale koze i stanovnici sela u podnožju.

Najviše gonjeni hladnoćom i neimaštinom. Oštre zime tjerale su ih po teško breme drva, a neimaština po gorkost pelina koji je prehranio i odškolovao generacije i poslao ih dalje u svijet.Bez posebne opreme, pripreme i hrane.

Uz koru kruha i grumen sira, ili bez ičega. Za četrdeset minuta sam izlazio gore, čudeći se danas sam sebi, govori nam jedan od danas iseljenih stanovnika Broćanca kojeg susrećemo ispred kamene kuće dok dočekuje i prebrojava svu tu svitu nepoznatih ljudi koji silaze sa Žabe.

I jučer su neki išli, govori, neki dan su se neke dvije žene ili djevojčice čak, spuštale u mrak. Ljudi očito uživaju u toj Žabi i njezinom pomalo smiješnom imenu proizvedenom od čudnih geomorfoloških osobitosti, koje očito iz neke perspektive podsjećaju na vodozemca ili je pak samo Dolina Neretve u njezinom podnožju učinila da ovaj masiv ponese ime po tolikim kreketima koji je tisućljećima bude i uspavljuju

.Zašto vrijedi posjetiti Žabu?

– Zato što su je rijetki prije vas posjetili. Neće vas razočarati, a oplemeniti hoće. I tko zna, ako neki novi vjetrovi zapušu, vjetrovi kojima se nadaju svi koji o Neumu razmišljaju nešto šire i šarenije, onda bi i se i ova masivna, a mala zelena životinja, uskoro mogla pretvoriti u princezu turizma.

Ne onog divljeg i prljavog, nego turizma koji zaista hrani duh, a umorom tijela oplemenjuje um. Geopark sa desetinama staza koje vode do vrha nenadmašnog pogleda za zaljubljenike u prirodu i čisti zrak mirisnog bilja.

Agroturizam u podnožjima da vrati život u kamene kuće, da da okrijepu svima koji se penju i silaze. U blizini nove magistralne ceste, u blizini svega, a tako iznad svega.Uz poljubac osviještenih i angažiranih, Žaba bi se zaista iz žabe mogla pretvoriti u princezu koja ostavlja bez daha.

Dnevnik.ba