Predstava “Noć s Aleksom”, prva premijerna predstava u novoj sezoni Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Mostar, bit će izvedena 27. listopada s početkom u 20 sati.
Tekst je napisao Marko Tomaš, a redatelj predstave je kazališni redatelj Ivica Buljan. Dramaturg je Robert Waltl, autor glazbe Mitja Vrhovnik Smrekar, kostimograf Nebojša Lipanović, prostor, svjetlo i video potpisuju Toni Soprano Meneglejte i sonda3, fotografiju i grafičko oblikovanje Toni Soprano Meneglejte, dok je asistentica redatelja Karmen Obrdalj.
U predstavi igraju Mario Knezović, Vladimir Mićković, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Miro Barnjak, Robert Pehar, Filip Lukenda, Ana Franjčević, Damir Čobo, Mirela Mijačank Kordić, Nikolina Marić i Tea Pandža.
Kako su istaknuli iz HNK Mostar, “Noć s Aleksom” nije puki hommage Aleksi Šantiću kao simbolu Mostara, ona je mnogo više – povezivanje povijesti i suvremenosti, tradicije i invencije s ciljem prikazivanja čovjeka i pjesnika u određenom kontekstu.
Predstava neće biti samo mostarska priča, jer nudi univerzalnu temu snalaženja pojedinca, k tome pjesnika, u sredini koja ima svoja očekivanja i norme.
Ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja na konferenciji za novinare kazao je kako je ideja za ovu predstavu došla od Marka Tomaša s kojim je mostarsko kazalište ranije surađivalo na predstavi "Gnijezdo".
- Kako je ovo nastavak suradnje s Markom Tomašom tako bih volio da ovo bude početak suradnje s Ivicom Buljanom i da uskoro nastavimo ovo što smo započeli, jer nam je velika čast što Ivica Buljan režira u HNK Mostar - poručio je Vukoja.
Istaknuo je kako su uživali u ovom procesu i da su mnogo toga naučili.
- Više puta sam spomenuo kako je svojevrsna misija HNK Mostar, među ostalim, sadržana i u njegovu nazivu. Riječ je o hrvatskom i mostarskom kazalištu ali uz misiju imamo i viziju, a vizija je da ovo kazalište postane europsko ili barem srednjeeuropsko kazalište koje prati, razumije i primjenjuje suvremene kazališne prakse i estetike - istaknuo je Vukoja.
Izrazio je uvjerenje kako su predstavom “Noć s Aleksom” još jednom potvrdili svoju “mostarsku ili svemostarsku dimenziju”, ali i napravili jedan veliki korak naprijed na europskom kazališnom putu.
Marko Tomaš je dodao kako tema koja je obrađena u predstavi ima komemorativnu ideju u pozadini, jer će za dvije godine biti stota godišnjica smrti Alekse Šantića.
- Htio sam suočiti sve nas, i grad Mostar, jer svaki grad ima vlastitu mitologiju, priče koje svi mi nasljeđujemo; koje na neki način tvore našu dušu i ono što se naziva duhom grada; i rekonstrukciju mitologije. Rekonstrukcija mita i njegova politička upotrebljivost je ono što je bila neka moja ideja vodilja dok sam pisao - naveo je Tomaš.
Istaknuo je kako je, u formalnom smislu, napisao izrazito konzervativan tekst.
- Pokušao sam formom izazvati iznenađenje kod Ivice i Ivana jer ako uspijem to je značilo da ćemo se svi uključiti s punim angažmanom. Stvarno se zagrizlo i radilo punim kapacitetom. Napravili smo jednu sjajnu predstavu i nadam se da će i publika to potvrditi - kazao je Tomaš.
S njim se složio i redatelj Ivica Buljan, kazavši kako je mu je prvo čitanje teksta izazvalo nevjericu.
- Tekst je zbilja strukturiran kao klasična biografska drama koja govori o posljednjim danima Alekse Šantića s puno historijografskih elemenata. Naravno, pisac nije nikad arhivar niti historičar nego preuzima te materijale pa ih onda oblikuje u neko dramsko ili umjetničko tkivo. Meni je bilo zanimljivo susresti se s jednom osobom koja je bitno oblikovala nešto što se kasnije nazivalo slavenskim, jugoslavenskim senzibilitetom. Aleksa Šantiće je, tako ga naziva Krleža koji se susreće s njim te ’24. u našem fiktivno dokumentarnom tkivu, bard njegove mladosti, ali on je zapravo i bard svih naših mladosti pa čak i današnjih generacija - kazao je Buljan.
Naveo je kako je autor teksta Šantića s jedne strane suočio s likovima iz njegove obitelji, sa sestrom, zetom, mrtvim bratom, majkom, a s druge s prijateljima Dučićem i Đikićem, dvjema vrlo važnim umjetničkim figurama tadašnjeg Mostar što nam govori, istaknuo je Buljan, da je Mostar početkom 20. stoljeća imao scenu jaču od zagrebačke i beogradske u tom vremenu što se iz današnje perspektive čini gotovo nevjerojatnim.
Dramaturg Robert Waltl kazao je kako stvarajući lik pjesnika, pedesetšestogodišnjaka koji boluje od tuberkuloze, a prema glasinama i od sifilisa, Marko Tomaš obilato se korist flashbackovima.
- Kod Tomaša istinska drama proizlazi iz toga što pjesnik Šantić brka život, poeziju i politiku, što preispituje današnji imperativ uspjeha. Pitajući se kroz lik Šantića o svom mjestu u budućnosti, on postavlja pitanje o njegovom položaju u gradu danas i o mjestu koje u njemu ima poezija odnosno umjetnost - kazao je Waltl.
Nakon premijere 27. listopada, prve reprize planirane su za 30. i 31. listopada.
Dnevnik.ba