Gospodine uredniče, objavili ste 5. 7. 2019. tekst Aluminijski put trojca Domljan-Jovičić-Brajković nadnaslovljen Šta radnici znaju, a javnost ne zna, u kojem se, što se mene tiče, ispravno navode ime i prezime i datumi. Navodite „Domljan je na tom mjestu primao 3000 KM mjesečno, ne radeći ništa, osim što je po hodnicima, tvrde radnici, ostavljao poznati miris bureka koji se širio iz njegove aktovke. Tada je nagrađen jer je savjetnik aktualnog federalnog premijera, a zapravo hoda naokolo i medijima poručuje da ima asa u rukavu za Aluminij,“ te „Jedan od onih ljutih u Aluminiju ekskluzivno nam je dostavio kopije Domljanovih platnih lista, a kaže da je među administracijom ostao upamćen kao ‘‘centar izvrsnosti‘‘ i ‘‘tehnopolis‘‘ jer samo je o tom lamentao za svog direktorovanja tijekom kojeg nije izvukao onog asa u rukavu za Aluminij“.
Vašim jezikom kazano, cjelovito je kazati da se iz moje aktovke širio miris ne samo bureka, nego i bifteka i kobasica (i nikako boršča). Činjenica je, prevedeno na tržišni jezik, da sam se zalagao za razvoj odnosa s firmama iz BiH, SAD i Njemačke. I neki dan sam razgovarao s gosp. Nihadom Imamovićem o mogućosti pravljenja kućišta mjenjača od aluminija. Bio taj ili neki drugi proizvod, npr. automobilsko sjedalo, suradnja dva najveća bh. izvoznika bi osigurala uvjerljivo najveću globalnu nišu bh. ekonomije.
Što se tiče bifteka, zagovarao sam povratak na američko tržište na kojem prave petrolkoks i smolu od kojih ne stradavaju ćelije kao što stradavaju od ukrajinskog i rumunjskog petrolokoksa i smole. Usput, je su li Vam kazali kako su se koncem 2013. obnavljale ćelije, ko je i kako to osigurao. Doduše, i tu se osjeti miris bureka, odnosno sredstava Razvojne banke FBiH.
Što se tiče kobasica, zagovarao sam suradnju Trimeta i Alumija d.d. Mostar (nadalje, ALMO). Trimet je idealan partner sa stanovišta energijske efikasnosti, recikliranja, pravljenja proizvoda više dodane vrijednosti, isključivanja tvornice tijekom vrškova potrošnje energije, eksperimentiranja s obnovljivim izvorima energije itd.
Što se tiče boršča, dok sam bio v.d. direktor nije bilo pretakanja krutog uloška tzv. „rusa“. Zašto ga je bilo prije i poslije toga, možete se zapitati.
Moja mjesečna plaća u ALMO je iznosila 2500 KM. Bio sam vršitelj dužnosti direktora 60 kalendarskih odnosno 40 radnih dana. Pravno kazano, bio sam vršilac dužnosti tijekom provedbe natječajne procedure za izbor direktora.
U tom razdoblju nije bilo izvršnih direktora pa sam pokrivao poslove uprave, za što sam dobio 1.5 direktorsku plaću (no, nije isplaćeno šest plaća izvršnih direktora), pa je lako izračunati troškove djelovanja ove „uprave“. Možete baciti pogled i na novčane kazne zbog neprovođenja odluka suda prethodne uprave. Dakle, ni luk jeo ni luk mirisao, a snosio teret kazne za odgovornu osobu.
Istodobno sam se hrvao s „opomenama pred tužbu“ (u čemu je prednjačio novoizabrani direktor Elektroprenosa BiH) i prijetnjama obustave prijevoza, pa je bilo tada umijeće osigurati dopremu glinice i izbjeći blokadu.
U svakom slučaju, možete imati uvid u dokumentaciju ALMO, pa i pročitati u izvještaju Nadzornog odbora Vladi FBiH od 17. 3. 2014. da „…gosp. Domljan zaslužuje posebno priznanje zbog izuzetno uspješnog rada u prelaznom periodu od 18.11. 2013. do 20. 1. 2014.“
Plan restrukturiranja ALMO za koji sam se zalagao imao je slijedeće elemente: rješavanje dugova, osiguranje prerađivačkog kapaciteta, rješavanju nabave i povećanje efikasnosti energije te rješavanje pitanja bivših radnika.
Plan je bio da se od jedne ino banke dobije kredit preko jedne bh. firme koja može dobiti kredit od 48 mln KM i proslijediti ga ALMO (pri čemu bi aluminij služio kao osiguranje), za što je bio sklopljen preliminarni dogovor. Tim sredstvima bi se zatvorio tadašnji iznos duga za električnu energiju. Istodobno bi se provela emisija petogodišnjih (u najgorem, trogodišnjih) konvertibilnih obveznica koje bi kupila Elektroprivreda HZ HB (postoje odluka o emisiji i njen prospekt). Potom bi se novcem od emisije zatvorio kredit prema firmi odnosno banci. Dug bi se tako pretvorio u investiciju. Elektroprivreda HZ HB bi bila čista, a ALMO dobio predah tijekom kojeg bi izgradio prerađivački kapacitet i stao na noge. Elektroprivreda HZ HB bi dobila prinos na ulaganje. U slučaju nepovoljnih događaja, mogla bi obveznice pretvoriti u dionice. Uzgred, moglo se i poraditi na formiranju konzorcija Elektroprivrede HZ HB i ALMO, pa bi ALMO, ako ništa drugo, uštedio na troškovima prenosa električne energije tj. 7-8 eura po MWh. Molim da sračunate koliko bi to iznosilo za 5.5 godina.
Ugovor za prerađivački kapacitet bi bio po modelu Rusala i izraelskog Omena (kompanije specijalizirane za visokotlačno livanje automobilskih dijelova) zaključen 11. 4. 2013. Dakle, ALMO ne bi prodavao aluminij nego ga unosio u zajednički poduhvat (joint venture) i dobivao 50% profita. Prosto kazano, prodavao bi aluminij po minimalo duploj cijeni. I ko bi tad šta mogao nauditi ALMO?
Istodobno bi ALMO privlačio firme u Baćeviće i razvijao tehnopolis, što sam zagovarao kao predsjednik Udruženja proizvođača i prerađivača aluminija i uz podršku jedne inozemne razvojne agencije na razvoju studije izvodljivosti (uzgred „korporativne komunikacije“ ALMO mogu osigurati i fotose eksperata kao i svih drugih aktera opisanih u ovom tekstu).
U industrijskom parku u Žiaru nad Hronom djeluje 180 tvrtki, a jedan od stanara je Nemak, vodeći svjetski proizvođača automobilskih dijelova, koji je svoju prvu tvornicu u Europi podigao u tom parku. Do 1993. god. Slovaci nisu znali šta je aluminij i šta su automobilski dijelovi, a danas proizvode najviše automobila per capita na svijetu. Ovo navodim stoga što su ALMO i Slovalco sličnog kapaciteta i da lakše uvidite kakvi su aluminijski putevi ovog dvojca. Slovalco je, dragi moj uredniče, dogurao do industrije 4.0 a ALMO do industrije 0.0.
Glede energije, predlagao sam vezivanje cijene električne energije i cijene aluminija tj. vezivanje LME i ELIX indeksa, po modelu razvijenom za razdoblje 2014.-2021. između Slovalca (55.3 % u vlasništvu norveškog Hydro Aluminium) i Slovenske elektrarne (66% u vlasništvu italijanske Enel grupe). Ako su se norveška i talijanska kompanija mogle dogovoriti o energiji za proizvodnju aluminija poštujuću tržišna i pravna pravila EU, mogla je i FBiH kao većinski vlasnik elektroprivreda i ALMO.
ALRO, rumunjski proizvođač aluminija, uspio je povećati proizvodnju primarnog aluminija za 20% bez ikakvog povećanja potrošnje energije, taman koliko ALMO prodaje aluminija FEALu. Bio sam u kontaktu s EBRD da se osigura kredit za razvoj istog programa energetske efikasnosti. Just replace ALRO with ALMO. Dakle, nije sve u cijeni energije - nešto je i u efikasnom korištenju energije.
Trimet se kod vršne potrošnje električne energije može isključiti na dva sata i zaraditi na tome (što je preuzeo i slovenački Talum, pa je mogao i ALMO). Nadalje, Trimet je shvatio da se 75% aluminija ikad proizvedenog još uvijek upotrebljava i da su troškovi električne energije za proizvodnju sekundarnog aluminija tek djelić troškova proizvodnje primarnog aluminija i da se s 3-4 ture reciklaže aluminija kojega prodaje u prečniku od 200 km od tvornice anulira prednost Bliskog istoka u jeftinom plinu. Stoga sam uspostavio suradnju s Trimetom.
Ništa se od ovoga nije realiziralo jer nisam ni dobio priliku za to. Nisam postavljen na mjesto centarfora nego sam poslan na tribine (uz obrazloženje: „njega niko ne zna u Mostaru“, a to što me znaju drugdje nije bilo važno). I sad Vi i „gnjevni radnici“ pitate što nisam izvukao asa iz rukava. Za Vaše informiranje, početkom te, 2014. godine iz „kuhinja“ se širio miris bureka i čvaraka. Vlada FBiH je izigrala prvotni dogovor s Vladom Republike Hrvatske o tome ko treba biti direktor ALMO. Tadašnji predstavnik RH u Nadzornom odboru ALMO i njegov potpredsjednik gosp. Tihomir Kralj može više kazati o ovome, a i brojni drugi jer se miris osjetio i u prečniku od 50 km. Zbog svega toga sam odustao sam od kandidature za direktora.
Poštujući prvotni dogovor dviju vlada, dogovorio sam da po izboru direktora, otpravnik poslova ambasade SAD gosp. Cristopher R. Hill, danas profesor na University of Denver, posjeti ALMO. To je trebao biti znak da se prihvaća povratak ALMO s istočnoeuropskih bunjišta na globalna tržišta. No, desilo se obratno: ALMO je od tada tj. od početka 2014. počeo padati sve niže i niže, preko konjičko-širokobrijeških pa do raštanskih bunjišta. Gospodine uredniče, ključno pitanje je: ko je zaokrenuo volan pa ALMO s globalnih tržišta dospio na lokalna bunjišta.
Usput, gosp. Hill je posjetio ALMO 23. 1. 2014. u 16. sati, čime smo pokazali da u novonastalim okolnostima to nije posjeta ALMO nego meni osobno (stoga i poslije radnog vremena), ali i signal da se dogovor, kakav god bio i šta god se desilo, mora poštovati. Možete priupitati šta je bivši kancelar Schröder kazao glede jednostranog prekida ugovora za električnu energiju 2003. god. bh. delegaciji najviše razine vlasti kad je došla razgovarati o ALMO.
Moglo bi se, gosp. uredniče, još puno toga kazati o tezama koje ste iznijeli u Vašem tekstu, no, zbog ograničenog prostora, upućujem Vas na studiju Mogućnosti restrukturiranja Aluminij d.d. Mostar, posebice na transkript Okruglog stola (kojega sam organizirao i vodio 15. 02. 2013, koji je okupio 27 eksperata iz Švicarske, Austrije, Hrvatske i BiH i za kojega je akademik Božidar Matić kazao da je jedan od pet najboljih kojima je ikad nazočio) i dio 3.7 Strateško pozicioniranje Aluminija
(https://www.researchgate.net/publication/334064621_Stratesko_restrukturiranje_Aluminij_dd_Mostar).
Nadalje, nisam, kako ste napisali, po odlasku iz Aluminija, „postao savjetnik Premijera“, jer po odlasku iz ALMO nisam do sada primio nijedne plaće iz budžeta. Rad u ALMO mi je, šta god kasnije radio, bila otežavajuća okolnost a ne promocijska. Uzgred, nisam pokrenuo pravni spor protiv ALMO, što radnici („gnjevni“ i drugi) uvijek čine i u pravilu dobivaju te sporove. S druge strane, od sedam uprava koje su bile poslije ovoga nisam čuo ni riječ izvinjenja.
Može se kazati ne za trojku, nego za sve koji su imali ikakve veze s ALMO da postoje oni pozitivni, koji su dizali ALMO iz pepela, i negativni, oni koji su ALMO doveli do pepela. Šta god mislili o gosp. Brajkoviću, na jednom mu morate odati priznanje - na doprinosu dizanja ALMO iz pepela 1997. god. Šta god mislili o gosp. Jovičiću, na jednom mu morate odati priznanje: na insistiranju da s objelodane kriteriji po kojima je neko postao dioničar ALMO (je li iko ikada vidio te kriterije? O ovome bi se moglo puno toga kazati).
Šta god mislili o meni, ne možete sporiti jedno - da sam razvio plan restrukturiranja ALMO. Nisam onaj koji „hoda naokolo i medijima poručuje da ima asa u rukavu za Aluminij“ (neka oni koji su odgovorni i plaćeni izvuku asa iz rukava; stoga je i poruka „nemojte nas više spašavati“ krivo adresirana i k tomu još neumjesna) nego osoba za koju mediji procjenjuju da im može biti koristan sugovornik. Izađem im u susret u mjeri u kojoj treba poštivati medije i javnost.
Dnevnik.ba