U RS-u je crvena SOS linija zazvonila 140 puta, što je za 30% više poziva u odnosu na isti period prošle godine. Statistika nasilja jednako je surova i u FBiH. Sigurne kuće jedini su bijeg za žrtve nasilja. Da stvar bude gora, zbog pandemije, do njih je malo teže doći jer nasilnik ne napušta dom, piše federalna.ba.
“Ja plačem, mene svaka kost boli. On je meni rebra slomio, noge, ruke, vilicu, sve tijelo izrezano. Bila sam bukvalno sva izrezana. On je mene udarao strujom, otkine od usisivača, od pegle, onda me udara strujom. Ja te strahove i stresove imam da se bojim čak i utičnice”, priče korisnica Sigurne kuće, koja je to trpjela čak 13 godina braka.
SOS telefoni u Sigurnoj kući u kojoj boravi sada su tri puta više aktivni nego ranije. Djelomični krivac je upravo covid-19.
“Pandemija i mjere prevencije su veliki rizik za žene koje žive svakako već u disfunkcionalnim odnosima i koje su od ranije izložene svakom obliku nasilja - provesti 24 sata u istoj prostoriji, u istom zatvorenom prostoru, definitivno da će dovesti do porasta nasilja”, objašnjava Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja u Sigurnoj kući.
Djelatnici Sigurne kuće besplatnim pozivima bespomoćne članove našeg društva usmjeravaju liječnicima, psiholozima, pravnim osobama, ali i pravosudnim organima. Na poziv i uz dopuštenje žrtve, policiju šalju na njenu adresu. O zabilježenom nasilju u doba pandemije svjedoče policijski dosjei.
Obiteljsko nasilje postojalo je i prije pandemije, ali ga je izolacija pojačala. Zabrane kretanja, javnog okupljanja, rada ugostiteljskih objekata, policijski sat, otkazi, ekonomska nezavisnost... žene koje su najveće žrtve nasilja učinilo je još ranjivijim. No, samo jedan poziv susjeda, poznanika ili slučajnog prolaznika nekome može spasiti život.
“I svakoj bih ženi poručila da potraži pomoć, da ne trpi, jer ja sam previše trpjela”.
Dnevnik.ba