Godinama su Irci uzimali zdravo za gotovo povoljne stambene uvjete, veliki broj pristupačnih nekretnina koje su bile kamen temeljac ekonomske sigurnosti i državnih politika. Ne tako davno Irska je bila među zemljama s najvećim postotkom vlasnika nekretnina, no tijekom posljednjih nekoliko godina zemlju je zahvatila sve gora i gora kriza nekretnina, piše Express.
Smanjio se broj vlasnika nekretnina, izbacivanja iz stanova i broj beskućnika je dramatično porastao, što je dovelo i do manjka nekretnina za iznajmljivanje, a ostavilo je to traga i na politici, ali i na ulicama, na koje izlaze prosvjednici s kritičnim porukama usmjerenima prema vladi.
U posljednjih nekoliko godina Dublin je postao jedan od 10 najskupljih gradova na svijetu za izmamljivanje nekretnina, ispred je gradova poput Tokija, Sydneya i Singapura. U svibnju je prosječna cijena najma za dvosoban stan u Dublinu bila viša od 2000 dolara, što je povećanje od 23 posto u usporedbi sa 2014. godinom, i najveće je povećanje među najvećim svjetskim gradovima.
"Gotovo svi koje znam u jednom su trenutku dobili obavijest da se moraju odseliti. To se tako često događa da je strašno. Ne znam u koju bi školu trebala upisati svoju kćer. Ljudi poput nas ne znaju gdje će biti za sljedećih nekoliko mjeseci", kaže Carly Bailey koja je živjela na ulici kao beskućnica dva puta prije nego je izabrana u gradsko vijeće.
Posebno teško ova se kriza odrazila na mlade koji nemaju drugog izbora osim da budu podstanari i većinu svoje mjesečne zarade troše na stanarinu, s malo mogućnosti i nade da bi nešto novca mogli uštedjeti i jednog dana kupiti svoj vlastiti stan.
"Mnogi su ljudi postali svjesni da nikada neće moći biti vlasnici nekog stana, što je posebno loš pogled u budućnost u zemlji u kojoj je kuća vaša glavna imovina u mirovini", kaže Rory Hearne sa Sveučilišta Maynooth.
Šef Ires Reita, kompanije koja je irski najveći iznajmljivač nekretnina, rekao je još 2016. godine kako nikada nisu zabilježili tako veliku potražnju za unajmljivanjem stana.
"Žao mi je Iraca", rekao je.
U sljedeće dvije godine cijene najma diljem zemlje povećale su se za 14 posto, a po predviđanjima međunarodnih kompanija stanarine će se u sljedeće tri godine povećati za 17 posto.
"Društveni i politički rizici su jako veliki. Visoka cijena nekretnina sada sprječava i strana ulaganja, sprječava povratak vještih iseljenika, i onih koji se žele preseliti i osnovati obitelji. Odrazit će se to ubrzo i na smanjenje rasta i nataliteta", rekla je Orla Hegarty sa Sveučilišta iz Dublina.
U slučaju onih koji se sada muče kako bi platili stanarinu ili pronašli stan, rizik nije budućnost, već sadašnjost.
Nakon devet godina unajmljivanja stana u sjevernom dijelu Dublina Sabrina Farrell i njezino troje djece u dobi od 4 do 16 godina, izbačeni su iz stana u travnju nakon što se njihov gazda odlučio na prodaju. Kako nisu mogli pronaći stan kojeg si mogu priuštiti sad žive i dijele hotelsku sobu koju im plaća lokalna uprava, i u kojoj nemaju mjesta ni za kuhinju, a djeca ni za igru.
"Djeca žive na McDonald‘su. Prije nekoliko tjedana stariji sin se počeo samoozljeđivati zbog te situacije u kojoj smo se našli", rekla je.
"Trudim se biti jaka zbog njih, moram. No kada vidite da vam djeca pate nije lako. Počela sam imati panične napadaje, i sada sam na lijekovima", rekla je.
Broj beskućnika u Irskoj se u posljednjih pet godina povećao gotovo četiri puta, u svibnju je bilo 10.253 beskućnika, uključujući i 1700 obitelji s 3749 djece.
Čak i oni koji stanarinu mogu plaćati osjećaju se jako nesigurno u trenucima čestog rasta cijena. Stanovi se dobivaju na najam od šest mjeseci, a irski zakoni dozvoljavaju izbacivanje stanara u slučaju da vlasnik želi prodati nekretninu, renovirati je ili preseliti nekog člana svoje obitelji.
Većina ljutnje usmjerena je na kompanije u stranom vlasništvu poput Ires Reit, čiji je najveći dioničar kanadska tvrtka ili na kalifornijsku tvrtku Kennedy Wilson koje su kupile i izgradile tisuće novih stambenih jedinica u proteklih nekoliko godina i šire svoje carstvo, a za to vrijeme plaćaju malo ili gotovo ništa poreza, piše The New York Times.
Te kompanije najčešće podržavaju strane banke i nazivaju ih "kukavički fondovi" aludirajući na ptice koje polažu jaja u gnijezdo drugih vrsta i gomilaju svoje mlade. No oni su vlasnici manje od pet posto stanova za iznajmljivanje.
Biti vlasnik stana ili kuće u Irskoj je bila jedna vrsta opsesije, i zbog sjećanja na patnju koje su Irci trpjeli tijekom 19. stoljeća od najmodavaca, većinom Britanaca. Nakon neovisnosti tijekom 20-ih vlada je krenula u izgradnju, a kasnije je puno tih stanova u javnom vlasništvu prodala stanarima.
No kao što je to bilo i u SAD-u taj balon izgrađen na kreditima i dugu, počeo je pucati. S 2008. godinom i recesijom cijene stanova su pale, ljudi nisu mogli otplaćivati kredite, smanjila se i gradnja stanova a irske su se banke mučile sa nesolventnošću.
Broj vlasnika stanova pao je s 80 na manje od 70 posto, no i dalje je bio ispred Britanije, Francuske i Njemačke, no na najnižim granama u Irskoj u protekla četiri desetljeća.
Vlada je bila prisiljena posuditi 77 milijarde od Međunarodnog monetarnog fonda i EU, i građanima nametnula mjere štednje. Kada se tržište oporavilo profitirale su američke banke koje su za bagatelu otkupljivale hipotekarne kredite.
Povećao se broj jedinica u privatnom vlasništvu koje se iznajmljuju na gotovo 20 posto, a zbog velike potražnje Irska je postala magnet za privlačenje glavnih međunarodnih kompanija, koje su tako privukle tisuće stranih iznajmljivača na tržište.
Sada su cijene najma puno veće od cijene hipoteke, tako se prosječna dvosobna kuća u Corku iznajmljuje po cijeni od 1300 dolara, dok je mjesečna rata kredita za nju 700 dolara. Cijene stanova odskaču no broj vlasnika stanova ne, djelomično i zbog toga što ljudi koji plaćaju veliku stanarinu ne mogu uštedjeti za kupovinu nekretnine.
Kako bi smanjila opasno zaduživanje, Središnja irska banka 2015. godine ograničila je hipotekarne zajmove na oko 3,5 puta više od godišnjeg dohotka kupca, ali srednja cijena je oko 5,6 puta veća od zarade.
"Primijetili smo veliki broj ljudi na tržištu unajmljivanja koji ne žele biti najmoprimci već vlasnici, no ne mogu si priuštiti nekretninu", kaže John-Mark McCafferty iz Threshold, grupe za prava stanara.
Unatoč velikoj potražnji nova izgradnja je spora zbog visokih cijena i raznih špekulanata.
Vlast procjenjuje kako je godišnje potrebno od 30.000 do 35.000 novih stambenih jedinica, no investicijska tvrtka najavljuje kako će do kraja ove godine biti završeno njih samo 21.000.
Sve su veći pritisci na vladu da se izgrade javni stanovi. Kritičari također dovode u pitanje politike poput davanja poreznih olakšica velikim korporativnim iznajmljivačima i uvelike se oslanjaju na subvencije za najamnine koje se plaćaju privatnim vlasnicima.
Prije tri godine započeli su sa programom Rebuilding Ireland kako bi na godišnjoj razini dodali još 25.000 jedinica, no kritičari kažu da to nije dovoljno, a cijene najma i dalje rastu. Premijer Varadkar poziva na blaža pravila za hipotekarno pozajmljivanje no također upozorava da bi agresivna kampanja izgradnje mogla dovesti do ponavljanja 2008. godine.
U svibnju su tisuće ljudi marširali ulicama Dublina zahtijevajući promjenu s natpisima "To je naš grad" i "Stanarina je previsoka".
"Privatni građevinar žali zaraditi, no vlasti bi trebale zaštiti građane ove zemlje. Ovo je bogata zemlja, a ne siromašna", rekla je 25-godišnja prosvjednica Lorna O’Sullivan.
Dnevnik.ba