Na mjesnom groblju Sultanovići u Bugojnu u ponedjeljak, 3. prosinca 2018. pokopan je fra Vinko - Vice Tomas, svećenik Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ukopni obred predvodio je bugojanski župnik fra Hrvoje Radić.
Prije toga u samostanskoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici bio je posljednji ispraćaj pokojnog fra Vice. Svečano misno slavlje predvodio je fojnički gvardijan fra Miro Relota u koncelebraciji s oko 50 svećenika, među kojima je bio fra Vicin brat fra Augustin te delegat nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, mons. Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije i definitor Bosne Srebrene fra Janko Ćuro koji je, kao i gvardijan Relota, riječi sućuti uputio fra Augustinu te rodbini i prijateljima pok. fra Vinka. Nakon Misnog slavlja izmoljeno je opijelo. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod ravnanjem i orguljskom pratnjom s. Kate Rukavine,prenosi Bosnasrebrena.ba.
Potom su posmrtni ostaci fra Vice prevezeni u Bugojno, gdje je u župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskoga Misu zadušnicu predvodio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Koncelebriralo je oko 70 svećenika, među kojima je bio i fra Vicin brat fra Augustin, župnik župa Bogomolje i Gdinj na otoku Hvaru. Na Misi je sudjelovala rodbina pokojnog fra Vinka, brojne redovnice, a velika bugojanska crkva bila je puna vjernika i fra Vicinih prijatelja. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom s. Ivane Džambas.
Provincijal Marinčić je izrazio sućut fra Augustinu, sestri Luci i rodbini. U homiliji je istaknuo kako „fra Vicina smrt potiče i poziva da čuvamo one vrednote po kojima je on živio – služeći nesebično Bogu i čovjeku“. Kao fratar i svećenik bio je uvijek mlad, mlada duha, a ta mladost duha očitovala se u njegovu svakidašnjem životu, u običnim stvarima. Najčešće je bio dobrog raspoloženja i optimistična stava prema životu. Bio je otvoren i iskren. To znači da je bio ponizan i milosrdan. Svoju otvorenost pokazao je tako što je radosno i oduševljeno odgovorio na Božji poziv i ustrajao do kraja u službi Bogu i njegovu narodu. Bio je dobar fratar i svećenik. Njegova dobrota očitovala se u tome što je puno radio, ali bez ikakve ‘svoje računice‘. Zaboravljao je sebe poklanjajući se drugima u potpunosti. Vjernici su za njega govorili: ‘To je dobar fratar i svećenik‘. On je svojom ljudskošću, redovništvom i svećeništvom, svojom mladošću i otvorenošću i svojim riječima bio dobar prema svakome. Razgovor s fra Vicom bio je odmor. Rado se sjećamo naših susreta s fra Vicom, a i njegovih imendanskih i rođendanskih čestitki koje je fra Vice neumorno slao ne samo fratrima, nego i časnim sestrama i mnogim vjernicima. Njegova torba i džepovi uvijek su bili puni slatkiša, osobito za djecu i mlade. U svojim čestitkama i riječima često je citirao misli velikih ljudi, a jedna od njih je kako zla riječ kvari i dobre, a dobra riječ čini i zle dobrima. Fra Vicin život je bio priča o povjerenju u Boga i njegovu ljubav, priča o pozivanju ljudi na obraćenje, rekao je provincijal Marinčić.
Na kraju Misnog slavlja fojnički župnik i gvardijan fra Miro Relota izrazio je sućut uime franjevaca samostana u Fojnici. Napomenuo je kako je fra Vinko rođen 11. siječnja 1937. u mjestu Lug, župa Bugojno, od oca Stjepana i majke Sofije koji su rodili 14 djece. Osnovnu školu završio je u Bugojnu, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a teleologiju u Sarajevu i Zagrebu gdje je 1966. diplomirao iz pastoralne teologije. Redovnički habit obukao je 14. srpnja 1958. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio je 16. srpnja 1964. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2. svibnja 1965. u Sarajevu. Kao župni vikar pastoralno je djelovao u župama: Fojnica (dva puta), Zenica, Vijaka, Rama-Šćit, Kraljeva Sutjeska, Guča Gora, Busovača (dva puta), Jajce, Livno i Brestovsko, a kao župnik u župama: Bučići, Vareš i Uskoplje. Bio je i duhovnik klarisa u Brestovskom. U Fojnicu je, već narušenog zdravlja, došao 2016. godine. Preminuo je 30. studenoga u bolnici u Novoj Biloj.
Gvardijan je istaknuo kako je fra Vinko bio u životu originalan i neponovljiv. Njegov pastoral bio je ‘drukčiji‘; na poseban se načio odnosio prema djeci, starima i bolesnima. Slatkiši su bili njegov vjerni pratitelj po džepovima, vrećicama, na sjedištima auta, po čemu ga svi pamte. Rado je propovijedao ‘u zgodno i nezgodno vrijeme‘, a rado je i druge slušao i uvijek nešto bilježio i te zabilješke koristio ‘za svoje potrebe‘. Na svim skupovima bio je aktivni slušatelj, a davao je i svoje prijedloge, uvijek skoro iste: da se treba Bogu moliti, posebno Gospi, štovati svece i moliti krunice. Svoje djelovanje pokušavao je proširiti po obiteljima. Nastojao je da mu život bude radost i veselje. Najviše se šalio na svoj račun, a nije ni druge štedio, ali nikada uvredljivo. Između ostaloga, pričao je kako ga je neka pobožna baka upitala kako je? A on je odgovorio: ‘Ni brige ni pameti‘. Na to mu je baka rekla: ‘A moj sinko, kako ćeš bez brige.‘ Ivo Andrić je napisao: ‘ Kad umre jedan bosanski seljak, umrla je jedna priča, a kad umre bosanski fratar, umrla je jedna cijela povijest‘. Baš to vrijedi za našeg fra Vinka. Što god bismo o njemu rekli, bilo bi malo i manjkavo. Možda je dovoljno reći: ‘Bio je jednom jedan Vice‘, rekao je fojnički gvardijan Relota te zahvalio medicinskom osoblju u Sarajevu, Travniku i Novoj Biloj, a posebice osoblju Doma zdravlja u Fojnici, samostanskom osoblju, Vicinom bratu fra Augustinu, zetu Tomi Zloiću i njegovateljici Mili Đžepić.
Gvardijan je prenio izraze sućuti beogradskog župnika i gvardijana fra Benedikta Vujice, hvarskog župnika don Milija Plenkovića i klarisa iz Brestovskoga te pročitao sućut kardinala Vinka Puljića koji kaže: ‘Iako običajem poći braći misnicima na sprovod, ali ovaj put mi nije moguće, zato sam zamolio mons. mr. Luku Tunjića, generalnog vikara, da u moje ime pođe i prenese izraze kršćanske sućuti‘.
Potom je fra Augustin Tomas pročitao sućut hvarskog biskupa Petra Palića koji je fra Augustinu i njegovoj obitelji te cijeloj provinciji Bosni Srebrenoj izrazio iskrenu kršćansku sućut te za pokojnog fra Vicu napisao: „Svi koji smo ga imali priliku upoznati upamtili smo ga kao čovjeka nepatvorene radosti i iskrene ljudske topline koju je tako spontano dijelio sa svakim čovjekom kojega mu je Gospodin postavio na životni put“.
Sprovodni križ nosila je djevojka Darija Krišto iz Busovače koju je spasio od pobačaja.
Dnevnik.ba