Stanovnike Grčke i Turske mnogo toga veže no njihove države također imaju bogatu tradiciju sukoba. Gubitnici u slučaju rasplamsavanja sukoba oko plina u Sredozemlju bi bila oba naroda, piše Janis Papadimitriu za Deutsche Welle.
Moja baka je živjela u sjevernogrčkom gradu Janjini i bila je predivna žena, a usto još i izvrsna kuharica. Ono čega se sjećam je da mi je uvijek prijetila da će me, ako ne pojedem do kraja, “pokupiti Turci”. Možda je to i jedan od razloga zbog kojeg i dan danas imam koju kilu više.
Mitovi i povijesne činjenice
Tek kasnije sam u potpunosti shvatio bakinu prijetnju. Janjina je sve do 1913. bila dio Osmanskog carstva, a moja baka njegova građanka. U stvari pojam “građanka”, Citoyens, kako to razumijemo od Francuske revolucije, je u ovom slučaju nepravilan jer dinastija Osmana nije trebala samosvjesne građane nego poslušne podanike. To se Grcima u jednom trenutku više nije svidjelo i u jeku Balkanskih ratova su se oslobodili osmanske vladavine. Tako je rođen mit o osnutku moderne grčke države. Kao i svaki osnivački mit i ovaj mit prešućuje vlastite zločine i nanesenu nepravdu.
Grčki mit govori o junačkoj pobjedi nad premoćnim Turcima i to uz pomoć pravoslavne crkve. No oni malo bolje informirani su svjesni da pobjeda protiv Osmanlija ne bi bila moguća bez pomoći izvana. Treba samo podsjetiti na uništenje tursko-egipatske flote u Navarinskoj bitci od strane zapadnih sila.
Možda zato i danas mnogi političari u Ankari smatraju da je Grčka oduvijek bila razmaženo dijete Zapada. U Ateni to naravno vide drugačije i mnogi političari ne mogu shvatiti da se Tursku, samo zbog toga što je u NATO-u i dalje opskrbljuje oružjem bez obzira na to što je okupirala pola Cipra, umarširava u susjedne zemlje te je na kraju započela sukob oko plinskih nalazišta u Sredozemlju.
Floskule i politika
Poznata floskula, koja se često upotrebljava i u drugim sukobima, pa i na Balkanu, glasi da je netrpeljivost između Grčke i Turske stvar političara a da se narod ne mrzi. No je li to istina? Grke i Turke povezuju mnogi detalji: od glazbe, hrane, humora ili zajedničkog naginjanja “Weltschmertzu”.
Nijanse ovog odnosa su dobro opisane u filmu “Politiki Kouzina” redatelja Tasosa Boulmetisa koji govori o jednom istanbulskom Grku koji je protjeran u jeku ciparske krize i koji u Ateni nikako da se uklopi. Za Atenjane je on uvijek bio i ostao – “Turčin”. Odnosi dva susjeda su ionako bili prenatrpani osjećajima a premalo racionalnim razmišljanjem.
Primjer za to je i priča o Janisu i Mehmedu, dvojici prijatelja koji u Istanbulu piju vino i filozofiraju o svemu i svačemu. I to početkom sedamdesetih, za vrijeme vojne diktature u Grčkoj. “Ti vjeruješ u Boga, ja u Alaha i opet obojica patimo”, razmišlja Mehmed. Nedugo kasnije grčka vojska pokreće puč na Cipru nakon čega drugu polovicu otoka zauzima Turska – jasna povreda međunarodnog prava. Janis i Mehmed na to nemaju ništa više za reći.
Budimo racionalni kako bi naši uzajamni osjećaji dobili čvrste temelje. U slučaju da Grci i Turci uđu u vojni sukob, najveći gubitnici bi bili upravo predstavnici oba naroda.
Političari umjesto nacionalista
Moramo biti i smioni. Čak su i tadašnji neprijatelji Elefterios Venizelos (grčki revolucionar i državnik) i Kemal Atatürk (utemeljitelj moderne turske države) pregovarali o mogućoj tursko-grčkoj konfederaciji na istočnom Sredozemlju. Ta razmišljanja su bila osuđena na nauspjeh ako ni zbog čega drugog, a ono zbog starih turskih strahova o podjeli domovine.
No unatoč tomu: razvijanje koncepata za budućnost je uvijek bolje od zveckanja oružjem. Ali za to su potrebni sposobni i političari a ne nacionalisti kojima je samo stalo do većine. I na kraju krajeva su potrebni i prosvijećeni građani, samosvjesni “Citoyens” s obje strane Egejskog mora.
Dnevnik.ba