Za mene je najsjajnije ovo odličje oko vrata, a mislim i za cijelu Hrvatsku. Nerijetko čitam da je to srebro zlatnog sjaja. Doista je. Malo je ljudi ovo očekivalo, ali vladao je optimizam da stvarno možemo, rekao je liječnik hrvatske reprezentacije dr. Zoran Bahtijarević gostujući u studiju 24sata.
Liječnik iz Klaićeve bolnice počeo je raditi s reprezentacijom od 2002. godine, a mnoge je mlade igrače upoznao još dok su bili juniori. Osvrnuo se na početke svoje karijere kao "liječnika reprezentacije".
- S malim prekidima sam tu od 2002. Radim s HNS-om od 1992. kao vanjski suradnik. Bio sam liječnik mlađim kategorijama od 1992. do 2000.. Poznavao sam puno ovih igrača dok su bili mladi igrači. Olića sam upoznao prvi put 1996. dok je bio mladi igrač. Od 2000. do 2002 sam bio liječnik mlade reprezentacije, a od tada sam s ovom seniorskom reprezentacijom, a imao sam samo jedan prekid od godinu i pol dana - kaže Bahtijarević.
Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu u Rusiju ostvarila povijesni rezultat, a liječnik kaže kako se za takav rezultat moralo poklopiti puno faktora, a naravno i onaj koji dolazi samo borbenima - faktor sreće.
- Mislim da se poklopilo puno faktora. Ne možemo isključiti ni faktor sreće. Ovo nije prvi puta. Sjetimo se i Slavenove generacije 2008. u Austriji i nesretnog gola protiv Turske. Bila je ekipa dobra i u Francuskoj. Mnogi su govorili da nam se tad otvorio ždrijeb, a ispali smo od budućeg europskog prvaka Portugala. Poklopilo se to i da nismo imali ozljeda gdje se ne može ništa napraviti poput ruptura, prijeloma, itd. Da se to dogodilo, mi ne bi ništa mogli učiniti. Poklopila se i fantastična atmosfera s fantastičnim izbornikom. Mislimo da iz ovog možemo naučiti puno i to svi zajedno. Ne treba birati ljude po boji majica, krvnim zrncima već one koji su najbolji ljudi za posao. To možemo prenijeti i na druge stvari u životu - tvrdi Bahtijarević i dodaje kako je velika zasluga i na liječnicima te fizioterapeutima.
- Prije svega ću reći, nije dobro kada se za zdravstvene liječnike u ekipama zna. To onda znači da ili mi ne radimo dobro ili je netko teško ozlijeđen. Puno je bolje kada je naš rad u sjeni, međutim taj rad nije beznačajan. Ja bih opet istaknuo naše fizioterapeute Nenad Krošnjar, Bojan Radanović, Nderim Redžaj i Mario Petrović koji su na svojim rukama iznijeli ovu reprezentaciju. Od 5 ujutro pa često do 3 ujutro. To je izuzetno težak posao, masiranje, seljenje iz ambulante od kampa po hotelima - dodaje.
Foto: Dylan Martinez
Hrvatska reprezentacija je u Rusiji provela više od mjesec dana, a za fantastičan rezultat moralo se detaljno i planirati dan.
- Dan se sastojao o tome da se doručkuje između 8 i 10 sati, stožer se nalazio ranije. Očekivali smo da će igrači spavati duže jer im nije doručak bio obavezan, ali demantirali su nas. Oni su odlazili na individualni rad prije podne s profesorom Lukom Milanovićem koji je fantastičan kondicijski trener. Oni su radili individualno u teretani ili s fizioterapeutima na vježbe i masaže. Igrači su potom imali obavezan odmor, a onda pripreme za trening gdje ih se bandažira, masira i onda sam trening. Nakon toga ponovno masaže i odmor - ističe Bahtijarević.
Viroza nas nije pokosila
Usprkos svemu, liječnik ističe kako se pojavio i slučaj viroze. Najjače je udario Rakitića, ali nasreću ne jako kako je bilo u Poljskoj 2006. kada je praktički cijela momčad imala temperaturu.
- Imali smo nekoliko igrača s virozom, ali smo uspjeli reagirati na prve znakove. Sjećam se prije generacija kada je reprezentaciju poharala viroza, tek ujutro smo shvatili da su se razboljeli. Boško Balaban je tada prvi u 2 ujutro prvi prijavio da mu nije dobro, a dok smo reagirali razboljelo se devet drugih igrača. Također, tada se smjela davati infuzija, ali danas se ne smije. Tako da smo morali izmišljati razne magične trikove da to spriječimo i da ostanemo u skladu s antidoping pravilima. Rakitić je najpoznatiji primjer koji je ‘iscurio‘. Imao je temperaturu oko 1 u noći i razmišljali smo da ne igra, ali on je inzistirao da igra jer je polufinale. Imao sam sreću da tu utakmicu gledam s tribine, ali išao sam u svlačionicu od nervoze. Vidim ga na TV-u blijed, ispijen, s podočnjacima i pomislim "što sam učinio", a on igra najbolju utakmicu turnira. Kod nekih igrača smo morali prijaviti da im dajemo lijek i ishodovati dozvolu - kaže liječnik.
Foto: Damir Šagolj/Reuters
Fantastična atmosfera na busu
- Osobno sam na tom autobusu radio stvari koje nisu primjerene za moje godine i moju kilažu. Nisam se pokazao kao primjer. Ne savjetujem to ljudima. Ali visio sam s te štange autobusa, ponijela me atmosfera. To je fantastična atmosfera. Naveo bih i jednu stvar koja je razlika između nas i ‘98.. Ranijih godina nije bilo društvenih mreža i mogli smo u realnom vremenu gledati koliko nas ljudi čeka i koliko nas ljudi želi pozdraviti. To pokazuje kolika je ljubav prema domovini. Uvidjeli smo da se borimo za domovinu i da ju ujedinjujemo iako je razdijeljena po mišljenjima i nekim trzavicama - rekao je Bahtijarević i nastavio.
Foto: Marko Prpic/Pixsell
- Postoje određeni hejteri koji kažu da su dečki ginuli za premiju, ali uvjeravam vas da to nije istina. Svi su se borili za naciju, za narod. Luka Modrić je kao kapetan više puta rekao da nas gledaju ljudi, da se borimo za njih, da se nadaju i da se bacamo na glavu za njih i domovinu. Francuze smo nadtrčali i bili smo bolji, a Luka je također ponovio to da se igramo i borimo. Fantastična je podrška i s klupe. Najbolji primjer je Vedran Ćorluka koji se uskoro i ženi. Taj dečko je jedan od senatora, s najvećim brojem utakmica. On je na svojim ramenima nosio reprezentaciju i imao je svaka prava da bude nezadovoljan jer ne igra. Ali on je navijao i s toliko energije, strasti i ljubavi bodrio naše. Jednom sam mu rekao u polušali da se sprema jer mu je kolega poluspreman. On meni kaže "jesi ti normalan, ja poluinvalid, krpaj ga kako znaš". Nema sebičnosti kod njega. Ovdje vrijedi baš ono što je Zlatko Dalić rekao. Prvi vrijedi kao i 22. I to je stvarno tako. I zadnji kotačić, jednako kao i prvi je sve dao za uspjeh.
Foto: Igor Kralj/Pixsell
"Hvala mojim učiteljima"
- Slučaj je htio da kao mladi liječnik 1992. počnem raditi u Klaićevoj. Radio je tad primarus Fattorini koji mi je bio svojevrsni učitelj. Bio je liječnik košarkaške reprezentacije i olimpijske reprezentacije. BIo je tamo dr. Mladen Čepulić, liječnik Dinama i dr. Vrdoljak liječnik rukometne ekipe. Nekako je ispalo da su dječji kirurzi se bavili sportskom medicinom pogotovo što tad nije bilo sportske medicine. Ljudi su to radili iz ljubavi, kao ja. Docent Čepulić mi je dao priliku i ponudio mi da odem u jedan kamp i ja sam prihvatio. Otišao sam s Martinom Novoselcem, Mirom Uljanom, Sinišom Jalićem, Željkom Mesićem. Krenuo sam na kamp s dječicom od 16 godina i evo me dogurao sam sad tu. Zahvalan sam na tome svim svojim učiteljima, a i svojim roditeljima - zaključio je liječnik reprezentacije.
Dnevnik.ba