Svjetlost svijeća i molitva: Dani kada se s ljubavlju prisjećamo naših najmilijih

Katolička Crkva na blagdan Svih svetih 1. studenoga, koji ove godine 'pada' u nedjelju, slavi sve poznate i nepoznate svece, bilo da su kanonizirani ili nisu, a koji su ostvarili ideal kršćanskoga života. Katolici tradicionalno posjećuju crkve i sudjeluju na misama te se mole svecima i traže njihov zagovor za spasenje duša.

Dušni dan ili Spomen svih vjernih pokojnika osobnijeg je karaktera od Svih svetih. Tada se prisjećamo svojih preminulih bližnjih i molimo za njihove duše.

Blagdan Svih svetih

Crkva svetkovinu Svih svetih slavi gotovo 1200 godina.

U pojedinim krajevima prvotno se obilježavala u proljeće, oko Uskrsa, kao spomen na sve mučenike. Spomen na sve svece počeo se slaviti od 4. stoljeća, a prvi su tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni u Antiohiji.

God. 835. papa Grgur IV. dekretom je odredio da se spomen Svih svetih u cijeloj Crkvi na svečani način slavi 1. studenoga.

Svi sveti su za katolike dan radosti i nade. Na ovaj dan slavi se pobjeda svetaca nad smrću i njihov ulazak u vječni život. Ovaj blagdan također želi podsjetiti sve kršćane da su pozvani na svetost. Blagdan Svih svetih je blagdan mogućeg sveca u svakom od nas.

Dušni dan

Dušni dan se razvio nešto kasnije od blagdana Svih svetih zahvaljujući opatu Odilu iz Clunyja koji je u Francuskoj oko 998. godine uveo običaj spomena na preminule članove svoje redovničke zajednice. Zaslugom tog benediktinaca, taj se običaj proširio u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan.

Dušni dan izraz je nade i vjere u zagrobni život. Za kršćane, koji svoju smrt sjedinjuju s Kristovom smrću, "smrt je kao odlazak Kristu i ulazak u vječni život".

O kultu duše u kulturnoj baštini Hrvata, među ostalim, svjedoče molitve za duše u čistilištu te 'dušice' — svjećice koje se pale na taj dan.

Grobovi se tradicionalno kite krizantemama koje u našim krajevima cvatu u studenom i zaštitno su cvijeće tog mjeseca. U našoj kulturi, krizantema predstavlja život, smrt i žaljenje, ali i veliku snagu koja je potrebna kako bismo preboljeli gubitak voljenje osobe.

Taj je cvijet sa zagrobnim životom povezan još od antike. Stari Grci su vjerovali da ih štiti od zlih duhova pa su ih postavljali na grobove svojih najmilijih.

Tradicija polaganja krizantema

U katoličkom svijetu se tradicija polaganja krizantema na grobove voljenih proširila 1919. iz Francuske kada je na prvu godišnjicu Dana primirja u Prvom svjetskom ratu tadašnji predsjednik Raymond Poincare naredio da se položi cvijeće na grobove preminulih u ratu.

Kako su krizanteme u to vrijeme bile jedne od rijetkih cvjetova u cvatu, poslužili su se s 30.000 krizantema.

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan, rekao je u jednoj od svojih homilija zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, "ne okupljaju nas oko hladnih grobova, nego oko svjetla koje simboliziraju upaljene svijeće. To je svjetlo Krista uskrsloga, svjetlo nade života vječnoga".

Tako groblje, gledano očima vjere, nije kraj puta već predvorje Neba.

Na misnim slavljima na taj dan odzvanjaju riječi sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima "Ljubav nikada ne prestaje" u kojima se krije tajna kršćanske nade da "ljubav, ona koja dolazi od Boga, ne poznaje kraja (...) U ljubavi smo i za ljubav stvoreni".

Iako je Dušni dan kao službeni spomendan u Katoličkoj Crkvi uveo opat sv. Odilon, praksa molitve i prinosa žrtava za umrle vuče korijene iz događaja opisanog u Drugoj knjizi o Makabejcima.

Juda Makabejac i Dušni dan povezani su kroz starozavjetni temelj kršćanske molitve za pokojne i teološko opravdanje postojanja čistilišta.

Biblijski kontekst i poveznica

Tijekom Makabejskog ustanka u 2. stoljeću pr. Kr., židovski vođa Juda Makabejac je nakon jedne bitke među poginulim židovskim vojnicima pronašao skrivene poganske amajlije, što je po Zakonu bio grijeh. Kako bi okajao njihov grijeh i preporučio ih Božjem milosrđu, Juda je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i novac poslao u Jeruzalem kako bi se u Hramu prinijela žrtva okajnica za grijehe palih vojnika.

Biblija ističe da je Juda to učinio jer je čvrsto vjerovao u uskrsnuće mrtvih. Ovaj starozavjetni čin smatra se najranijim jasnim biblijskim svjedočanstvom o svrhovitosti molitve za umrle.

"Sveta je i pobožna misao moliti za mrtve da se oslobode od grijeha", piše u Makabejcima.

Među najčešćim liturgijskim tekstovima koji se čitaju na Dušni dan su, između ostalih, tekst iz Knjiga mudrosti kao utjehu obiteljima pokojnika: "Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru... ali oni su u miru", te Knjiga proroka Izaije - proročanstvo o pobjedi nad smrću: "Uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti"