Iranska prijetnja zatvaranjem svjetske naftne arterije – Hormuškog tjesnaca dodatno je potakla nagađanja o porastu cijene nafte.
Administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa objavila je da povlači dozvole za osam najvećih kupaca iranske nafte kojima je bilo dopušteno trgovati unatoč sankcijama.
Sada Amerika u Sredozemlju ima dvije borbene grupe koncentrirane oko dva nosača aviona s po 12 zrakoplova, prvi put nakon 2016. godine.
Nitko ne sumnja da su ovdje da bi se sankcije protiv zaljevske zemlje dosljedno provodile, odnosno iranski izvoz nafte sveo na nulu. Iranski je odgovor da će ključni tjesnac, ako im se njegovo korištenje onemogući, jednostavno zatvoriti.
Procjena je američke administracije da kroz Hormuz dnevno prođe 18,5 milijuna barela sirove nafte, što je oko 30 posto od količine koja prođe svjetskim morima. S druge strane, ima onih koji vjeruju da Iran to neće učiniti jer prijetnja zatvaranjem ključnog prolaza nije nešto novo pa su u tome izgubili podosta vjerodostojnosti.
No, analitičari također upozoravaju na mogućnost iranskog cyber-udara na saudijska postrojenja koji bi zapravo bio ozbiljan protuudar na sankcije. Saudijska Arabija u tom slučaju ne bi mogla nadomjestiti iransku naftu na svjetskom tržištu.
No, i bez obzira na tu najnoviju situaciju, činjenica je da su cijene nafte porasle 40 posto od prosinca 2018. Tako je nafta minulog tjedna dosegla svoju najvišu vrijednost u šest mjeseci, 75 dolara za barel prema Brent Crudeu. OPEC-ova odluka iz prosinca da se proizvodnja smanji za 1,2 milijuna barela dnevno dala je željeni rezultat, barel na 70 ili više dolara.
U ovoj situaciji može se očekivati da će cijene nafte i dalje rasti. Oštriji porast spriječio je sporiji globalni gospodarski rast, no očekuje se da bi on mogao jačati do kraja godine. Trump računa na rezerve ostalih zemalja članica OPEC-a kojima analitičari pridružuju i Rusiju.
Količine koje trenutačno mogu pustiti na tržište ti opskrbljivači morale bi biti dostatne da pokriju manjak stvoren situacijom s Iranom i otprije Venezuelom. Međutim, to bi se moglo ispostaviti računom bez krčmara s obzirom na to da je dosadašnji saudijski odgovor na tu situaciju bio prilično rezerviran. Razlog je i njihova potreba za novcem kojim bi pokrpali rupe u vlastitom proračunu.
Poseban je slučaj Libija koja je u vrijeme Gaddafija bila pouzdan opskrbljivač Europe. Od pukovnikova pada u zemlji je kaos koji, čini se, sada rješava Khalifa Haftar sa svojom vojskom.
Logično je očekivati da bi u slučaju da on preuzme vlast Libija opet postala sigurnim partnerom. Ali, vladu u Tripoliju koju on ruši podržava UN što bi u slučaju njegove pobjede moglo značiti – sankcije.
Ipak, prema nekim informacijama, Trump je odlučio podržati Haftara. Nije jasno ni što će biti u Alžiru nakon pada Abdelaziza Bouteflike. Tamo se nalaze 16. najveće rezerve u svijetu, druge najveće u Africi. Iako je nafta zabilježila svoju najveću cijenu 2008. godine prešavši 147 dolara za barel, kao usporedbu bolje je uzeti 2011. godinu kada je ponovno prešla 116 dolara po barelu.
Prije osam godina motivator su rasta cijene crnog zlata bila također politička previranja u naftom bogatima Libiji i Egiptu. I sada gledamo nešto slično, ali puno izravnije, te predstoji situacija u kojoj će Saudijska Arabija imati još i veći utjecaj na svjetsko tržište nafte, prenosi Večernji.hr.
Dnevnik.ba