Siromaštvo i neimaština obilježili su njihova djetinjstva u romskim naseljima pokraj Čakovca. Baš zato, Dario i Nada Ignac odlučili su onim najmanjima i najranjivijima pružiti ono što im je najpotrebnije – topli dom. Kroz njihovu kuću prošlo je puno djece. Tijekom petnaest godina, njih skoro osamdeset.
“Idem na roditeljski sastanak, o svemu brinem. I kako me oni zovu, gdje trebam ići, rješavam sve slučajeve. I s centrom, i sa školom i sa svima. Koliko mogu“, govori Dado za Dnevnik.hr.
Uvijek nasmijan, spreman na šalu. Svojoj Sari kaže da mu nije lako jer i on ima tremu. Uz njega je njegova srodna duša s kojom je u braku četrdeset godina. “Voli on mene, nikad me ne bi ostavio“, kaže supruga Nada. Oboje su odrasli u romskim naseljima kraj Čakovca. Dado je spavao s mamom, tatom, osam sestara i petero braće.
“Nikako. Svi skupa smo spavali. Nije bilo kreveta prije četrdeset godina. Nisu bili uvjeti“, dodaje.
I baš zbog toga odlučili su nekoj drugoj djeci stvoriti topli dom.
“Dok sam mislio sa ženom kako sam ja živio, a da sada imam mogućnosti da pružim djeci da imaju topli krevet i da budu na čistom. Zato što sam ja živio u siromaštvu“, objašnjava.
Hvale ga i u čakovečkom centru za socijalnu skrb.
“Izuzetno se dobro snašao u radu s djecom koja imaju određene probleme“, potvrdila je Petra Takač iz Centra, a njezina kolegica Alenka Bilić ističe njegov ispravan raniji život. “Dado i većina njegove braće su se zaposlili čim su mogli, stvarali su za sebe nekakav bolji život i eto, od malena su imali tu potrebu i želju da se maknu iz tako teške situacije i da sebi, a i nekom drugom, priušte bolji život“.
Cijeli život radio, zarađivao i davao
“Danas krumpir i piletina, juha s povrćem, i tjesteninu budem složila s umakom. Tako se djeca, kad budu dolazila doma, mogu najesti“, govori Nada. Veći dio dana je u kuhinji, jer djecu treba nahraniti. “Što god se stavi na stol, sve se jede. Nema biranja. Sve im je dobro i fino“, dodaje.
Dado i Nada udomitelji su petnaest godina. Dio djece zadrži se po nekoliko godina, neki su tu tek u prolazu. Jer oni su udomitelji za hitna udomiteljstva.
“Kada tijekom dežurstva stručni radnik centra ima slučaj, recimo neko dijete ili djeca su bili žrtve nekakvog nasilja u obitelji, djeca se ne usude više ići kući. Tog trenutka, bilo to pet popodne ili deset navečer, moramo ih negdje smjestiti i zbrinuti. Za to imamo Dadu i njegovu obitelj. On se uvijek javlja na telefon, bilo to ujutro ili popodne. Kad god može uvijek nam za takve slučajeve uskoči“, objašnjavaju iz Centra.
S petnaest godina Dado je počeo raditi. Zaposlen je u gradskoj čistoći. Svaki dan na električnom vozilu održava javne površine u Čakovcu i prijeđe kilometre.
“Već 21 godinu radim u Čistoći, i čistim grad. Puno ljudi me poznaje. Pola Međimurja me pozna kako čistim po kiši, snijegu ili praznicima“, govori.
Kaže da je Rom s najdužim radnim stažom u Hrvatskoj. Sve što je zaradio uložio je u kuću koja je postala dom mnogima.
“To je moja kuća gdje sam cijeloga života radio krvavo. 41 godinu radnog staža imam. Ja sam se brinuo za tu kuću da imaju djeca da budu tu, da žive“, ističe.
Ljubav i briga za drugoga
Suprugu Nadu zavolio je na pragu puberteta. Ostala je prva i jedina. Nisu se smjeli vjenčati dok nije napunila osamnaest godina. Dobili su sedmero djece. Kada su ona odrasla, počeli su udomljavati. Još pamte taj trenutak.
“Dobili smo malu bebicu, dva mjeseca je bila stara. I onda opet jedna od tri mjeseca i opet od jednoga. Onda sam dobila dečka, isto mjesec dana star. I njega sam odgojila. Kad je dečko imao tri godine otišao je na usvajanje i curica je bila pet godina pa otišla na usvajanje. Jako mi je bilo teško i dan danas žalim tu djecu“, priča Nada.
“Mi imamo veliku potrebu smještaja djece romske nacionalne manjine. I imamo isto tako više udomitelja koji su romske nacionalnosti. Ono što nam je odlično u toj kombinaciji je to što nam udomitelji znaju romski jezik, pa prilikom smještaja, onaj prvi kontakt s djetetom, kad mu treba podrška, zagrljaj, kad plače, kad ne zna hrvatski, tada nam udomitelji romske nacionalnosti puno znače“, dodaju iz Centra.
Sve ovo, kaže Dado, radi iz ljubavi. Voli djecu, a kad ih dovedu, dodaje, osjeća radost. Onda se s Centrom dogovara što mu je činiti. “Kad dođu u udomiteljsku obitelj gdje odmah osjete nekakvu pripadnost, toplinu, da su dobrodošli, eto možemo reći da je takva osoba dobar udomitelj“, napominju iz Centra.
No, posao udomitelja nije nimalo lak. Dado kaže da djeca znaju doći i s roditeljima, prljavi ili neuredni. On ih onda otušira, obuče i smjesti u topao krevet. Trudi se pokazati im sve što prije nisu imala priliku vidjeti. Udomljena djeca, dodaje, nisu nikada imala priliku vidjeti more ili ići na izlete.
Ne čudi, stoga, što ga, čak i kada napuste ovu udomiteljsku obitelj, kako Dado sam kaže, njegova djeca i dalje posjećuju. “Kažu mi da im je jako drago da su bili tu, da su nešto postigli u životu, da će nešto biti od njih. Da su bili doma, ne bi bili tu gdje su sad“, zaključio je.
Mnogi od nas imali su sreću odrastati u obiteljima koje su im mogle priuštiti sve ono što mi je bilo potrebno. No postoje i oni koji nemaju ni topli obrok, čist krevet, školski pribor, novu odjeću. I nikada nisu bili na izletu ili na moru. Tako je odrastao i naš Dado. Vlastitim trudom i radom svoj život pretvorio je u ljepšu priču. I ne samo svoj već i sve one djece kojoj je pružio topli dom. Ljubav i briga za drugoga od ovog su jednostavnog čovjeka napravile heroja.
Dnevnik.ba