- Da je to 1991. godine urađeno danas bi možda imali oko 70 posto Bosanaca a i pozicija Bosne i Hercegovine bi u jugoslavenskoj krizi i raspadu koji je slijedio bila mnogo bolja – istakao je Kurtćehajić.
Druga greška, kako navodi, učinjena je 1993. godine kada se za etničko i nacionalno ime uzeo naziv Bošnjak koji može imati određeno historijsko opravdanje ali je to bio naziv za stanovnike Bosne u teritorijalnom smislu uglavnom u periodu Bosne pod Osmanlijama (u srednjovjekovnoj Bosni stanovništvo Bosne je označavano Bošnjanima) ali ne i u etničkom jer nije postojala svijest o pripadnosti jedinstvenom narodu.
Kurtćehajić smatra da je Bošnjak bio ugarski naziv za stanovnika Bosne i najvjerojatnije preuzet u domaću upotrebu preko dalmatinskih franjevaca te kao tuđinski ne bi smio da bude korišten u važnim obilježjima države kao što je ime naroda i nacije.
- Taj naziv Bošnjak koristili su i Poljaci, Albanci, Srbi iz Srbije, Hrvati na prostoru Hrvatske koja je svakako bila u Ugarskoj a kasnije u Austro-Ugarskoj. Mit o višestoljetnom imenu Bošnjak je stvoren na osnovu kako su nas drugi zvali Garašanin 1844, Matica srpska 1825, hrvatski pisci i povjesničari koji su živjeli u Ugarskoj a kasnije Austro-Ugarskoj ali svima njima je to bila teritorijalna odrednica za stanovništvo Bosne. Jedino se dio bosanskih katolika pod utjecajem bosanskih franjevaca identificirao s nazivom Bošnjak i o tome imamo dokaze ali bosanski muslimani i pravoslavci osim rijetkih pojedinaca nisu. Osmanlije su nas u oficijelnoj korespondenciji zvali Bosnevi i Bosnal što je na arapskom i osmansko-turskom jeziku stanovnik Bosne odnosno Bosanac. Interesantno je da Muhammed Hevai Uskufi na dva mjesta u svom čuvenom bosansko turskom rječniku pominje Bosance, a nijednom Bošnjake – naglasio je, između ostalog, Kurtćehajić, priopćeno je iz BANU.
Dnevnik.ba