Article_Top_970x250

Stivs Kovačić: Pozivam Baju Malog Knindžu i stare jarane da se nakon 30 godina skupimo u Livnu

odgovor

Stivs Kovačić: Pozivam Baju Malog Knindžu i stare jarane da se nakon 30 godina skupimo u Livnu

pro 03, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: screenshot

Ovih dana sam dobio bezbroj poruka i pitanja u vezi Mirka Pajčina Baje u selu zvanom Shkoro, a samozvanom ‘Malom Knindži’.

Pa se osjećam dužnim da odgovorim odjednom i to javno i bez ustručavanja i sa slikom i dokumentirano koliko treba.

Mirka Pajčina Baju sam ja stvorio osobno u našem Livnu i to na svadbi moga šure koja je bila u njegovome selu Gubinu, kad sam ga natjerao i dao mu mikrofon da nešto otpjeva.

A tada su sa mnom svirali Medo Jarebica i Pepa Brčić, a ponekad i Medin brat Zoka, a pjevao nam je Seno Kalender iz Grboreza. Najbolji pjevač u Livnu ikad što je bio, mislim.

Na pauzi svadbe sam pričao sa Bajom, jer je on već tada neke pjesmice šaljive smišljao u desetercu i onako “nit’ pjev’o nit’ recitir’o”.

Ali sam mu dao mikrofon jer je bio u svome selu i pred svojim narodom da se malo uzdigne. Otpjevao je par Muslimovićevih i Bešlićevih pjesama, gdje smo ga jedva pratili jer nije znao ni kad krenuti ni kad stati.

Pošto tada nije ništa radio poslije srednje škole bio je u to vrijeme kući u Gubinu. Pitao me je može li on sa nama pjevati, tj. sa mnom.

Rekao sam mu da mora da nauči osnove muzike, od ritma pa do intonacije i da mora dolaziti kod mene u Grahovo kad god može da ga učim tome.

Tako je i bilo. Počeo je dolaziti često u Grahovo gdje bih mu pokazao sve prvo ritmove pa onda intonaciju iz koje može pjevati, pa onda bi probali neku pjesmu i tako par mjeseci.

I počeo sam ga vodati po svadbama i dernecima da pjeva sa nama.

U to vrijeme prva svirka mu je bila sa nama ispod šatora za “27. juli” kod Đovanija iz Gubina, pa za 2.8. Ilindan smo svirali kod Radenka u Crnom Lugu.

Iste godine kasnije smo svirali svadbu kod mog velikog prijatelja u Grahovu Gojka Mirčića (može to potvrditi i Gojkova sestra ako ovo bude čitala).

Onda su se već nizale svirke od Grahova pa do Kupresa. Svirali smo, a on je pjevao i kod Hrvata i kod Muslimana i kod Srba. Nismo birali gdje smo god zvani išli smo tamo i bili uredno plaćeni.

Čak je Baja pjevao s nama na Kamenskom u restoranu onome novom kad se ženio milicionar Anđelko Vukadin. I kad mu je došao očev stric iz Australije, koji je bio u ondašnjojoj NDH vojsci Pavelićevoj, pa je morao pobjeći u Australiju i čiča nas častio sa nekoliko stotina dolara.

Taj put su sa mnom svirali: Mislav Belavić, Igor Rimac, MIle Rudić, Haris bubnjar, naravno Baja i ja. (Njih je nekoliko ovdje među mojim prijateljima mogu to potvrditi).

Bili smo toliko popularni za svirke u livanjskome kraju da smo imali preko glave svirki. Došla je i ona 1989. godina kad smo dobili ponudu da sviramo audiciju “Prvi glas Livna 1989.”

I to smo prihvatili i odsvirali. I tad nam je Mislav Belavić dao ime benda ZELENA TRAVKA (imate to na youtubeu).

E, tu se nisu Baji dali natjecati amaterski, jer su mu rekli, pošto s nama hoda i pjeva, da je on već profesionalac.

Taj dio karaijere  Baja samo ponekad spominje u svojim javnim pričama, ništa drugo. Dalje, svirke su dolazile, članovi benda mi se mijenjali. Od prvog imena benda ‘Fantom’, pa do ‘Zelene Travke’.

Svirali su sa mnom tada ponekad još i Seno Vidimlić (gitara i bubnjevi), Simbo Milak gitaru, Mile Crnković bas gitaru. Najbolji tim za mene je bio: Medo Milak gitara, Simbo gitara i Pepa bubnjevi, Baja i ja.

Na jedno pet godina prije audicije za ‘Prvi glas Livna’ sam ja počeo pomalo da komponiram svoje pjesme i svirucakam negdje na sijelima i prelima.

Tako sam jedne prilike svirao, a Baja slušao moju pjesmu posvećenu Bajinoj rodici Dragici: ‘NEMOJ ME LAGATI MILA’ i on ju je sa oduševljenjem saslušao. I kasnije nam je to postala udarna pjesma gdje bi god svirali pa i na audicji 1989. godine.

Međutim, Baja ju je bez mog pitanja snimio i stavio pod svojim imenom i još nekoliko mojih pjesama kojima je izokrenuo riječi i snimio.

Ovo sve mogu potvrditi svi ovi momci koji su sa mnom svirali. Meni ne treba ništa, samo hoću da se zna istina i da ne laže kako je počeo pjevati u Surčinu i Boljevačkoj šumi.

To sve je možda poslije 1991. godine kad više nije sa nama pjevao. Šta je radio u to doba ne znam stvarno. Ja ovo sve pričam od negdje 1985. pa do ljeta 1991. godine.

Jednu smo svadbu čak svirali u Livnu u Đačkom domu, mislim 1990. godine. To je bila svadba Tonke Golemca i Vanje Duvnjak.

Još njega nigdje nema na vidiku da je on neka zvijezda. Za divno čudo bio je prihvaćen u Livnu od sve tri nacije.

Da nije miješao politiku i muziku danas bi bio najtraženiji pjevač one Yuge, iako je i sada popularan u srpskome narodu, a kako čujem i Hrvati ga vole slušat, pogotovo zavičajne pjesme.

Ja se nisam osobno slagao sa temama ratnih pjesama onoga vremena, a on je baš tad pjevao i prozivao druge narode, što je kulumniralo da mu budu u Livnu ujak i ujna prvi zaklani u svojoj kući na Partizanskome groblju od strane nekih ekstremista idiota.

Iako mi je uvijek bio onako drag, jer bi pokušavao da se nešto pohvali i slaže, a ja bh ga odmah sasjekao i rekao istinu, on ne bi znao onda kud će.

Što se tiče drugarstva bio je ok. Samo se slabo ‘laćo za džep’ kad treba piće platit iako bi podijeliti nekada svi po hiljadu i nešto maraka …

Majčin sine, on nije nikad zavlačio ruku u svoj džep. Imao je on tu još dosta nekih ispada dok je bio sa nama, ali ne bih o tome sada jer nije toliko ni važno.

VAŽNO JE DA JE POČEO U LIVNU SA LIVNJACIMA PJEVATI, I TO SVE TRI VJERE, SVE DO LJETA 1991. GODINE.

Ovom prilikom pozdravljam sve svoje jarane što su svirali sa mnom nekada, a i Baju i želim da se što prije svi sastanemo opet i negdje organiziramo tu svirku zajedničku nakon punih 30 godina.

MIslim da sam zadovoljio odgovorom sve one koji su mi slali poruke u inboxu i pitali za njega, jeli sa mnom počeo pjevati, a priča laži da je u Srbiji u Surčinu počeo sa Borom Drljačom.

Toliko dragi moji prijatelji, ako još nekoga interesira nešto u vezi njega i naših svirki u to vrijeme neka slobodno pita.

I evo vam dajem prvu sliku kad je Baja uzeo prvi put mikrofon u ruke i nije ga znao upaliti na derneku u Ivetića Gaju za ’27. juli’ dan ustanka BiH što se nekad slavio. Živi bili mi svi, piše Stivs Kovačić.

Dnevnik.ba