„Premda je mlađa od moje kćeri, imam dojam da Gloriju oduvijek znam. Pored kazališta i općenito kulture, druga tema koja nas je povezala bilo je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH. Bio sam začuđen i oduševljen da netko njenih godina ima tako zrela politička razmišljanja i takav stupanj nacionalne osviještenosti“, rekao je ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja.
„Iz perspektive Hrvata u BiH, naroda kojem se želi nametnuti osjećaj kolektivne krivnje kako bi mu se potom lakše dokinula ustavna, politička, kulturna i svaka druga nacionalna prava, kako bi ga se odvojilo od sebe i vlastite zemlje, kako bi ga se asimiliralo i raselilo, iz te perspektive ova se knjiga može i treba smatrati jednim od bitnih orijentira i svjetionika hrvatske nacionalne samosvijesti i opstojnosti u BiH. Iako nije pisana s tom namjerom, iako je intimni esejističko-lirski zapis jedne mlade autorice o vlastitom identitetu i drami pripadanja zemlji i narodu ̶ zapis, u isto vrijeme i duboko autentičan i visoko estetiziran ̶ i upravo zato što u ovoj knjizi nema ni pamfletizma, ni nacionalne patetike, ni površnog aktivizma ni samodopadne autoviktimizacije, a upravo zato što ima empatije i za one druge koje smatramo odgovornima za naše patnje i stradanja, ova knjiga može i treba biti primjer kako se vodi briga o svom narodu i svojoj zemlji. I koliko ljubavi i žrtve treba utkati u tu brigu“, zaključio je Vukoja.
Kolektivna rana, zajednička patnja i bol
Dražen Barbarić u svome je izlaganju istaknuo kako je u bosanskohercegovačkom narativu „problem što se hegemonijsko institucionalizirano pamćenje prošlog rata istaklo kao mitološka struktura“.
„Mit krade smisao, mit iskrivljuje, mit stvara nepovijesne kategorije, ritualima naturalizira, radi ekonomizaciju. Ratni sukobi i traume provučene kroz prizmu mitske strukture moraju proizvesti gnjev, bijes, fatalizam onih koji su njime isključeni“, kazao je Barbarić, dodavši kako „Gloria Lujanović upija tuđu zakopanu bol i naraciju i artikulira u tijekove pamćenja, a na nama je hoćemo li ih institucionalizirati i ugraditi u kolektivni DNA“.
„Ova je knjiga bačena rukavica u lice objema sustavima kolektivnih pamćenja – onome što negira i čeka demografsko odumiranje Hrvata i onome, koji je mnogo važniji, koji će pokazati je li dosegao razinu političke zrelosti. Prije i poslije ove knjige od sada vrijedi horkheimerovska matrica: tko ne želi pričati o Križančevom selu, Lašvanskoj dolini, Travniku, neka zašuti o Ahmićima, Stupnom Dolu i Heliodromu“, naglasio je Barbarić.
Najekspresivnije hrvatsko pjesničko ostvarenje na temu rata
„Čitajući knjigu ‘Srce zemlje‘ odmah sam prepoznao moćnu i uvjerljivu poeziju, beskrajno različitu od sterilnog stihotvorstva tako čestog u literarnoj zbilji. To su stihovi nabijeni munjinom koja će vas protresti i potresti, dušu vam i tijelo dignuti. Empatija je svakako bila preduvjet autoričine duboke predanosti u potrazi za istinom, u opiranju i borbi općeg ignoriranja, koje je samo podmukliji i oporniji oblik progona već prognanih. Ciklus pjesama iz knjige ‘Srce zemlje‘ može se uvrstiti među najekspresivnija hrvatska pjesnička ostvarenja na temu posljednjeg rata na ovim prostorima“, rekao je Miroslav Palameta.
Autorica Gloria Lujanović zahvalila se svima koji su radili na knjizi, svojim roditeljima koji su joj bili podrška, a prvenstveno žrtvama rata koji su je pustili u njihove domove i podijelili svoju bol s njom. Pročitala je „Srce zemlje“, programatsku pjesmu ove knjige nakon čega je uslijedio ogroman pljesak prisutnih koji su bili duboko dirnuti pročitanim stihovima.
Knjiga „Srce zemlje” izišla je u nakladi Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Naklade OceanMore iz Zagreba. Intimna je to ispovijest o stradanjima hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni, knjiga koja je dugo nastajala kao iskaz iscrpnog, predanog i dosljednog bavljenja ratnim stradanjima, ratnim zločinima i ratnim traumama. Planirane su promocije u Zagrebu i Srednjoj Bosni.
Dnevnik.ba