Nakon 13 godina čekanja, hrvatska gimnastika napokon je dobila novu medalju, drugu u njezinoj povijesti, prenose 24sata.hr.
Sjajni Tin Srbić izvanrednom je vježbom zaradio u finalu 14.900 bodova i osvojio srebro. U taj nastup bile su utkane godine i godine truda, padova, žuljeva, ali uspio je. Na svojim prvim Olimpijskim igrama okitio se medaljom i pokazao klasu. Došao je iz male Hrvatske i pokazao Japancima što je hrvatsko srce.
- Teško mi je uopće govoriti puno, presretan sam i preponosan. Vidio sam da finale nije baš teklo bajno, puno je gimnastičara palo sa sprave, ali jednostavno sam rekao sam sebi da je ovo sad ili nikad. Ova srebrna medalja mi je sve - rekao je sjajni Tin za HRT.
Finale je kasnilo više od pola sata i to je poremetilo brojne natjecatelja. Bilo je jako puno pogrešaka, nekoliko njih palo je s preče, ali to nije poremetilo Srbića koji je bio hladan kao špricer i u potpunosti usredotočen na svoju izvedbu. Bio je motiviran i pun samopouzdanja, znao je da je medalja njegova ako odradi vježbu kako zna i može. To se i dogodilo.
- Znao sam kad je došla ocjena da je medalja, iako nikad ne znaš kakav je kriterij sudaca. Prezadovoljan sam ocjenom, da sam možda saskok ‘ukopao‘, bio bih još bliže zlatu. Trajalo je jako dugo od kvalifikacija do finala, bilo mi je teško jer sam samo morao čekati i čekati… Došli smo tri sata ranije u dvoranu na zagrijavanje, dočekao sam napokon - kazao je Srbić koji je tako izjednačio uspjeh Filipa Udea iz Pekinga kada je osvojio srebro na konju s hvataljkama.
U Hrvatskoj uvjeti u gimnastici i dalje nisu baš najbolji i upravo zbog toga je ova njegova medalja malo čudo. Ima svjetsko zlato i srebro, ali s 24 godine dočekao je najveći trenutak svoje karijere. Nema ništa veće od ovoga. Na najvećoj svjetskoj pozornici pokazao je klasu
- Ne znam što bih rekao. Osvojiti medalju u gimnastici iz takvih uvjeta iz kojih dolazimo protiv ovakvih zemalja i sustava je nevjerojatno. Mogu samo reći Fićo (Filip Ude), sorry, ali napokon sam bolji od tebe. Sad ću se odmoriti puno, malo rehabilitirati, ali i vratiti u dvoranu kako bih vježbao što bolje. Za tri godine su Olimpijske igre u Parizu - kazao je Srbić.
Ima crveni i plavi dres, no ovaj put je praznovjerje presudilo koji će obući za finale. Obukao je plavi, koji je nosio i u kvalifikacijama i u većini finala. I opet mu je donijelo sreću.
- Imam dva dresa. Jedan je s kockicama i taj mi se više sviđa, ali nastupao sam u plavom jer sam malo praznovjeran. U njemu sam nastupao u svim finalima i ovdje u kvalifikacija pa ga nisam želio mijenjati. Volim plavu boju
Po povratku u Hrvatsku čeka ga fešta, a u njegovom kvartu se već naveliko slavi.
- Tata i sestra su me sigurno gledali, a moguće je da se mama još nije vratila doma. Trči ili šeće psa i siguran sam da još nema pojma da sam osvojio medalju. Moja ekipa okupila se u kafiću u kvartu i pratili su me. Jedva čekam da se s njima čujem - završio je Srbić.
Tin je tako donio Hrvatskoj osmu medalju u Tokiju.
Slavi, majstore, zaslužio si!
Dnevnik.ba