Piše: Pero Pavlović, Akademija Art
Anika Obradović je već 36 godina djelatnica Doma zdravlja Neum. Kao medicinska sestra radila je timski i samostalno. Bila je uporna, dugo učila od liječnika i starijih kolega i bogatila se novim znanjima. Stekla je mnoga prijateljstva s ljudima koje je liječila i pružala im medicinsku skrb. Radila je u samom Domu zdravlja i na terenu u neumskom zaleđu. Dobro je tijekom godina upoznala Neum i neumski okoliš, sva neumska sela i zaseoke, brda, doline i more.
Otoj dionici njenoga životnoga puta sigurno bi se mogao napisati oveći roman. Odmah početkom Domovinskog rata na ovim našim prostorima Anika je odjenula odoru HVO-a, uprtila medicinsku torbu sa svom opremom i uputila se u vojnu zajedno s pripadnicima HVO-a tamo gdje je bilo potrebito. Bila je prva medicinska sestra u BiH koja je stupila u rat. Upravo na neumskim i ravanjskim prostorima rat je i započeo u BiH. Ovdje su prve hrvatske postrojbe izašle na teren da brane i obrane stoljetne hrvatske prostore i hrvatsku postojbinu.
Ovdje je došlo do prvih ratnih okršaja između pripadnika HVO-a i neprijateljskih snaga. Ovdje je prvi hrvatski branitelj u BiH, Ante Babić, položio život na oltar Domovine. Aniki je zapala čast biti prvom hrvatskom braniteljicom u BiH. Bila je ranjavana, liječila se, i opet se uključivala u obranu obavljajući savjesno i odgovorno svoje obveze kao što je to činila i golema većina zdravstvenih i drugih djelatnika Doma zdravlja, onih s visokom i srednjom stručnom spremom, kako u ratu tako i u miru. Dokaz tomu su i mnogobrojna ratna i mirnodopska odličja i priznanja za pojedince i za ustanovu. I pored nekih nedostataka u radu, iz ove ustanove nemamo tajkuna. Tek da se znade. Naša sestra Anika je medicinarka i umjetnica. Velik dio slobodnog vremena provodi u prirodi.
Pod njenim budnim okom i odmjerenim pokretom ruke kamene figure brzo nađu svoje mjesto, udruže se, poredaju i progovore. Njihov jezik Anika je dobro svladala. One govore svojim jezikom, Anika svojim i dobro se razumiju i sporazumijevaju. Vode duge razgovore. A tek kada Anika u ruke uzme olovku, kist i čist papir, eto žive slike, golubice, što bi krila dobila i poletjela s palete daleko u modre visine nad ubavu hutovsku udolinu i pitominu.
A onda se spustila na vrhove brda ponad njenog sela. Kamene figure same za sebe govore. To su mala Božja stvorenja: anđeli, ptice, zvjerčice, ovčice, koze, konji, krave, biljčice, drveća, glazbala, kućice i razna kamena zdanja. Anikin životni svijet je jako bogat. Zapravo, tri su svijeta međusobno isprepletena u koje su zaronjeni Anikina duša i srce: onaj svakidašnji, onaj medicinski kojim se bavi i onaj vjerski, duhovni, umjetnički. Na kraju, iskrene čestitke našoj Aniki na osvojenoj kruni. Samo da ne ispadnemo patetični: čuvati nam se laski, biti umjeren u svemu i zapitat nam se što dobivene nagrade znače za našu duhovnu dušu.
Dnevnik.ba