Vjerujete li da samo jedan udarac u glavu osobu može pretvoriti u masovnog ubojicu? Stručnjaci tvrde da je to moguće, piše Express.
Naime, kada je Rus Alexander Pichushkin osuđen za ubojstvo 49 ljudi stručnjaci su njegovu želju za ubijanjem povezali s ozljedom koju je zadobio dok je bio dijete.
Igrajući se jedan dan u parku Pichushkin je pao s ljuljačke na leđa, a kada se htio ustati ljuljačka ga je svom snagom udarila u čelo. Udarac je, tvrde stručnjaci, ostavio trajne posljedice na čeoni režanj koji je kod Pichushkina tada još uvijek bio u razvoju. A kako je upravo taj dio mozga zadužen za naše mentalne funkcije, nije isključeno da je naoko benigni događaj iz Pichushkinovog djetinjstva definirao njegov životni put.
Prvu žrtvu Pichushkin je ubio 1992. godine. Devet godina kasnije počeo je ubijati redovito. Na suđenju je rekao da mu je cilj bio ubiti 64 ljudi i to samo zato što šahovska ploča ima 64 polja.
Iako je na kraju osuđen za ubojstvo 49 ljudi, rekao je kako je svoj cilj ispunio. Naveo je da je ubio toliko ljudi da ih više nije mogao ni brojati. Da ga nisu uhitili, tvrdio je, ne bi prestao ubijati.
Većina Pichushkinovih žrtava bili su stariji beskućnici na koje bi naišao u parku. Namamio bi ih tako što bi im obećao besplatnu votku. Obećanje bi ispunio, dao bi im da piju koliko god žele, a onda bi ih ubio. Najčešće udarcem čekićem u glavu. Kao svoj potpis, u udubinu koja bi ostala nakon udarca čekićem, stavio bi bocu votke.
Pichushkin je s vremenom počeo ubijati i mlađe muškarce, žene, ali i djecu. Najčešće bi ih napadao s leđa.
Iako više nije birao žrtve, i dalje je ‘preferirao‘ starije beskućnike.
S vremenom je područje oko moskovskog parka Bitsa postalo poznato kao područje koje treba izbjegavati jer tamo vreba osoba koju su prozvali manijakom. Ljudi bi došli u park i jednostavno bi samo nestali. Pichushkin bi ih ostavljao među granama dovoljno daleko od ceste da ih nitko ne može vidjeti. Do proljeća 2006. godine nestalo je gotovo 50 ljudi.
Svi su pričali o manijaku, zvijeri bez lica koja noću lovi ljude. Njegov opis, koliko god bio štur, objavile su sve televizije, no ljudi su i dalje nestajali.
Masovnog ubojicu zamišljali su kao čudovište, čovjeka životinju, a postojala je i sumnja da se iza ubojstava krije veći broj ljudi koji ‘žive noću i love nemoćne‘.
Alexander Pichushkin danju je radio na blagajni u trgovini i svakoga bi dana pričao sa stotinama ljudi. Njegovi su ga kolege smatrali tihim, malo čudnim, ali bezopasnim, sve dok nije pokušao ubiti jednog kolegu.
Njegova posljednja žrtva, kolegica iz trgovine, bila je malo sumnjičava kad ju je pitao hoće li ići s njim u šumu obići grob njegovog psa. Odmah je poslala poruku svom sinu i rekla mu kamo ide te mu je poslala i Pichushkinov broj mobitela.
Iako nije preživjela, policija je bila obaviještena o njezinom nestanku te o činjenici da je bila nepovjerljiva prema Pichushkinu. Pregledavajući kamere u podzemnoj željeznici policija je vidjela da je žena bila u Pichushkinovoj pratnji, što je bilo dovoljno za njegovo uhićenje.
Nakon što je uhićen, dragovoljno je priznao krivnju za sve zločine, predao je policiji i svoj dnevnik te im pokazao gdje drži svoje „trofeje“. Imao je šahovsku ploču na kojoj je pratio koliko je ljudi ubio. Rekao je kako je razočaran što posao nije uspio obaviti do kraja. Od 64 polja imao je ispunjeno tek njih 61.
Nakon što je priznao krivnju, mijenjao je broj žrtava koje je ubio. Prvo je rekao da ih je ubio 48, pa 49, pa 61, a kasnije je rekao da ih je ubio toliko puno da im ne zna točan broj. Policija je kao dokaz uzela njegovu šahovsku ploču na kojoj je prikazan 61 zločin, a kasnije su našli i 49 tijela.
U listopadu 2007. godine, nakon kratkog suđenja na kojem je osuđen na samicu, Pichushkin je osuđen za 49 ubojstava i tri pokušaja ubojstva.
Presudom nije bio zadovoljan. Tražio je da mu broj ubojstava povećaju za 11, kako bi ih ukupno bilo 60.
“Mislim da nije fer da zaboravimo na tih 11 ljudi”, rekao je. Sudac nije ni malo oklijevao.
Pichushkina je osudio na doživotni zatvor, od toga prvih 15 godina mora provesti u samici.
Dnevnik.ba