Umro je u petak u dobi od 94 godine, objavila je njegova obitelj. Smrt ga je zatekla sedam mjeseci nakon što je preminula njegova supruga Barbara, koja je umrla 17. travnja ove godine, a s kojom je bio u braku pune 73 godine, prenosi HINA.
Mandat u Bijeloj kući, od 1989. do 1993. godine, definirala su mu dva događaja – njegov agresivni odgovor na invaziju iračkog predsjednika Sadama Huseina na Kuvajt 1990. i njegovo obećanje iz predizborne kampanje da neće povisiti poreze koje je ubrzo ipak prekršio.
U trenutku kada je završavao Hladni rat i Sovjetski Savez gubio utjecaj, Bushevi vojni i diplomatski potezi čvrsto su pozicionirali Sjedinjene Države kao vodeću svjetsku supersilu.
Nakon što su američke snage porazile iračku vojsku u Zaljevskom ratu, istjeravši je iz Kuvajta, Busheva popularnost među Amerikancima porasla je na gotovo 90 posto.
Dvadeset mjeseci kasnije, 1992., republikanac Bush izgubio je u utrci za novi predsjednički mandat od demokrata Billa Clintona, koji je imidžom čovjeka iz naroda i fokusom na gospodarstvo osvojio simpatije mnogih Amerikanaca, dok im je Bush izgledao otuđenim od birača zbog svojeg fokusa na vanjsku umjesto na unutarnju politiku.
Unatoč širokoj koaliciji koja je uključivala nekoliko arapskih država, američku intervenciju u Zaljevskom ratu neki na Bliskom istoku doživjeli su kao nepoštivanje arapskog suvereniteta što je potaknulo nekoliko militantnih skupina, ponajprije al Kaidu Osame bin Ladena, da se počnu boriti protiv američkog utjecaja. Deset godina kasnije, njegov sin George W. Bush bio je šokiran terorističkim napadima al Kaide na SAD 11. rujna 2001. godine.
Bushevi su bili drugi otac i sin koji su postali američki predsjednici – prvi su bili John Adams (1797.-1801.) i John Quincy Adams (1825.-1829.). Politička dinastija Bush uključuje i njegova oca, Prescotta, koji je bio senator, te njegova sina Jeba, bivšeg guvernera Floride koji se i sam kandidirao za Bijelu kuću 2015., ali je odustao u veljači 2016. zbog slabe potpore.
Bush nije podržao republikanca Donalda Trumpa, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima 2016., a koji je u svojoj kampanji kritizirao i Jeba i Georgea W. Busha. Bush stariji nije javno kazao za koga je glasao na tim izborima, ali je jedan neimenovani izvor za CNN rekao da se odlučio za demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton.
‘Neće biti novih poreza‘
George Herbert Walker Bush bio je umjereni republikanac poznat po svojem smislu za diplomaciju i sposobnosti postizanja kompromisa s demokratima. Postao je simbolom relativno skladnog političkog razdoblja u Washingtonu koje je usprkos tomu pripremilo teren za stranačke podjele i blokade koje sada vladaju u američkoj prijestolnici.
Kada je prihvatio republikansku nominaciju za predsjednika 1988., Bush, tada potpredsjednik Ronalda Reagana, nastojao je pridobiti konzervativce koji su više voljeli Reagana. ‘Čitajte mi s usana‘, rekao je na Nacionalnoj konvenciji Republikanske stranke, ‘nema novih poreza‘. Kasnije kao predsjednik, Bush je pristao povećati poreze radi smanjenja državnog deficita. To je razljutilo konzervativce i 1992. dovelo do situacije da je na predizborima za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke imao suparnika, konzervativca Pata Buchanana.
Bush ga je lako pobijedio, ali njegova stajališta o porezima, državnom dugu i stagnirajućem gospodarstvu potaknula su teksaškog milijardera Rossa Perota da se upusti u neovisnu predsjedničku kampanju.
Naposljetku je na izborima pobijedio Bill Clinton, izbacivši Busha iz Bijele kuće nakon samo jednog mandata.
Bushev poraz na izborima 1992. upozorenje je za cijelu jednu generaciju republikanaca, trajna lekcija u današnjim okršajima oko saveznog proračuna i potrošnje.
Godine 2014., Bush je dobio nagradu ‘Profile in Courage Award‘ za svoj kompromis oko proračuna 1990. koju mu je dodijelila zaklada JFK Library, odavši mu priznanje na ‘odluci da stavi zemlju ispred stranke i političkih interesa.‘
Jedno od njegovih velikih postignuća je Zakon o Amerikancima s invaliditetom iz 1990. koji je zabranio diskriminaciju osoba s invaliditetom na radnom mjestu i osigurao im jednaki pristup javnim ustanovama.
Privilegirani odgoj
Bush je rođen 12. lipnja 1924. u Miltonu u Massachusettsu u uglednoj obitelji financijaša Prescotta i Dorothy Bush.
Prescott Bush bio je poslovni čovjek koji je postao bankar na Wall Streetu te predstavnik Connecticuta u američkom Senatu tijekom 1950-ih i 1960-ih.
Pohađao je Phillips, najbolju srednju školu u zemlji, te prestižni Yale, a 1942. se prijavio u ratnu mornaricu i s 18 godina postao najmlađi mornarički pilot. Preživio je pad zrakoplova koji su srušili Japanci 1944. iznad Tihog oceana. Spasila ga je američka podmornica.
Pred kraj rata, u siječnju 1945., vjenčao se s Barbarom Pierce s kojom je dobio šestero djece. Nakon rata je odbio posao na Wall Streetu i uz pomoć očevih poslovnih veza u Teksasu pokrenuo naftnu kompaniju.
Obogatio se i počeo se uzdizati na nacionalnoj političkoj sceni pobijedivši na izborima za Zastupnički dom američkog Kongresa iz Teksasa 1966. i 1968. godine.
Izgubio je dvije utrke za mjesto u Senatu, no njegov ugled u Republikanskoj stranci i dalje je rastao.
Predsjednik Richard Nixon imenovao ga je veleposlanikom pri UN-u 1971., a dvije godine poslije postao je predsjednikom Nacionalnog odbora Republikanske stranke.
Republikanski predsjednik Gerald Ford imenovao ga je veleposlanikom u Kini 1974. i potom direktorom CIA-e.
‘Vudu ekonomija‘
Bush se kandidirao za predsjednika 1980. i na stranačkim predizborima odmjerio snage s Reaganom, bivšim glumcem i guvernerom Kalifornije koji se predstavljao kao odlučni konzervativac za razliku od demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera.
Bush je porazio Reagana na nekoliko predizbora i ismijavao njegovu privrženost ekonomiji ponude, čiji zagovornici smatraju da se rast može najbolje poticati nižim porezima na dohodak i kapitalne dobitke. Za Busha je to ‘vudu ekonomija‘.
Republikansku nominaciju osvojio je ipak Reagan koji je Busha odredio za svojeg potpredsjedničkog kandidata, dijelom kako bi ublažio zabrinutost neovisnih glasača zbog svojih konzervativnih stajališta.
Nakon Reaganova dva mandata, Bush se kandidirao za njegova nasljednika. Nastojao se prikazati drugačijim od njega i doprijeti do onih koji su smatrali da su Reaganove politike bile previše okrutne prema siromašnima.
Mandat je lako osvojio, porazivši demokratskog kandidata, guvernera Massachusettsa Michaela Dukakisa, u 40 od 50 saveznih država.
Busha su njegovi kritičari ismijavali kao ‘mlakonju‘ dok je bio potpredsjednik, no kao predsjednik nije oklijevao upotrijebiti silu u vanjskoj politici.
Poslao je padobrance da sruše panamskog predsjednika Manuela Noriegu u prosincu 1989. i iste godine pružio zračnu potporu filipinskom predsjedniku Corazonu Aquinu kako bi preživio pokušaj državnog udara.
Tada se dogodila iračka invazija na Kuvajt 2. kolovoza 1990. Njegov odlučni odgovor i premoćna saveznička pobjeda nad iračkim postrojbama izazvali su nacionalnu euforiju.
Rat protiv Sadama jako mu je povećao popularnost među Amerikancima. Takvu popularnost doživio je još samo njegov sin nakon terorističkih napada 11. rujna. Deset godina kasnije, Bush mlađi izvršit će invaziju na Irak i srušiti s vlasti Sadama.
Manjak vizije
Osim podizanja poreza i utjecaja Perotove kandidature, Bushev poraz 1992. bio je povezan sa stagnirajućim gospodarstvom zbog kojeg je nezaposlenost porasla na 7,5 posto i zbog kojeg je bio izložen kritikama da republikanske politike nisu uspjele.
Kritičari su kao razlog navodili njegov manjak jasne vizije u pogledu onoga što želi napraviti u unutarnjoj politici.
Neki politički analitičari kazali su da je za njegov poraz kriva i njegova odluka da ne iskoristi svoju popularnost nakon Zaljevskog rata i predloži odvažnije unutarnjopolitičke inicijative.
‘Postojalo je razdoblje od oko dva tjedna kada smo mogli učiniti bilo što. Ali smo ga propustili iskoristiti‘, rekao je jedan njegov srednje rangirani suradnik koji je zagovarao odvažne poslijeratne programe.
Busheva jedina poslijeratna inicijativa bila je međunarodna.
Poslao je svojeg državnog tajnika, Jamesa Bakera, na Bliski istok kako bi pokrenuo proces koji je doveo do mirovne konferencije u Madridu 1991. i naposljetku do potpisivanja mirovnog sporazuma između Izraela i PLO-a 1993. godine.
Tim povodom vratio se u Clintonovu Bijelu kuću, kako bi se pridružio Clintonu i bivšim predsjednicima Fordu i Carteru koji su zagovarali usvajanje Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA).
Sporazum je usvojen u studenome 1993., a povezao je SAD, Meksiko i Kanadu u velik trgovinski blok. Sporazum je dogovorila administracija Busha starijeg.
Prijateljstvo s Clintonom
Godine 2000., osam godina nakon što nije uspio izboriti drugi mandat, njegov sin George W. porazio je Clintonova potpredsjednika Ala Gorea jako tijesnom većinom i postao američkim predsjednikom.
Bush stariji bio je 41., a George W. 43. američki predsjednik.
Nakon poraza od Clintona 1991., Bush se sa suprugom vratio kući u Houston. Britanska kraljica Elizabeta proglasila ga je u studenome 1993. počasnim vitezom za njegovo vodstvo tijekom Zaljevskog rata.
Bush je kasnije postao dobar prijatelj s Clintonom, pridruživši mu se u prikupljanju novca za preživjele cunamija u Indijskom oceanu 26. prosinca 2004. u kojem je poginulo više od 300.000 ljudi.
Predsjednik Barack Obama odlikovao ga je 2011. u Bijeloj kući Predsjedničkom medaljom slobode, najvećim nacionalnim priznanjem za civile.
Bio je izvrstan sportaš, na fakultetu je igrao baseball, volio je džoging, golf i brze čamce, lov i ribolov te odmore u obiteljskoj kući na morskoj obali u Maineu.
Vodio je aktivan život sve do poodmakle dobi. Držao je govore i skokovima padobranom proslavio je 75., 80., 85. i 90. rođendan.
U travnju 2014., nenajavljeno je u zračnoj luci u Houstonu dočekao Baracka Obamu sa suprugom iako je bio u invalidskim kolicima. ‘Kada predsjednik dođe u vaš rodni grad, dođete i pozdravite ga‘, rekao je novinarima.
Bush se nije isticao u javnosti kada je George W. pobijedio na izborima 2000. kako mu se sina ne bi doživljavalo kao njegov privjesak. No nije mogao sakriti ponos na njegovoj prisezi u siječnju 2001.
Godine 2014. George W. Bush napisao je knjigu ‘41 – Portret mojeg oca‘.
‘Bio je odvažan i hrabar, uvijek u potrazi za novim avanturama i izazovima‘, napisao je. Oca je opisao kao skromnog obiteljskog čovjeka koji je bio ‘odlučan živjeti svoj život do maksimuma – do samoga kraja‘.
Dnevnik.ba