Ovo je prvi njezin roman nakon šest godina, a knjiga je drugačija od svega što je dosad pisala i bavi se temom koliko djeca iskorištavaju roditelje i trebaju li im roditelji uvijek biti na raspolaganju.
U romanu postoji i ljubavna priča, no fokus je na odnosu majke i kćeri što je, kazala je autorica, uz “njezine” teme – ljubav, zločin i život – “lajtmotiv knjige”.
Autorica kaže da su u tome pisali veliki pisci, no da niti jedan muškarac ne može pisati ništa o odnosu majke i kćeri.
“Odnos majke i kćeri jedan je specifičan odnos. Kći ne želi biti majka i svim se silama bori da to ne bude, a na kraju postane slika svoje majke, što je frustrira”, istaknula je autorica.
Ona je, kad je bila djevojka, mislila da se njoj to nikada neće dogoditi, “a sad sam već i majka i baka i sad sam već s druge strane rijeke, i vidim da sam poput svih ostalih, da u kćeri vidim neprijateljicu, ratnicu i ženu koja krivo misli, a ona sve to misli o meni, i valjda će tako ostati dok neka od nas ne ispusti dušu”.
“Dok si mlad, kći ti je dijete, a kad ostariš, kći ti je uglavnom neprijatelj – to je, jednostavno, prirodno tako. Kći vidi kako će završiti njen život dok gleda kako majka odlazi, a kako se u ženskim životima već nekoliko milijuna godina ništa ne mijenja – uvijek su žrtve, uvijek pate, a teško to podnose – normalno da se one žene koje dolaze iza, s time ne mogu pomiriti i misle: zašto se to i meni dešava – zašto ću ja nestati kao žrtva, a ne kao pobjednica?”, pojasnila je Rudan.
“Jako je malo žena koje u životu pobjeđuju, Ja definitivno jesam među njima zato što sam se izborila da se ponašam kao muškarac i da ne brinem što će ljudi o meni reći. Jedino čije me mišljenje može uznemiriti je mišljenje moje mačke Koko, a sve drugo me ostavlja potpuno hladnom. Mislim da moja kći neće nikada doći u tu fazu i da je to ždere”, zaključila je.
Dnevnik.ba