Article_Top_970x250

Reuf i Emir otkrivaju bošnjačke planove: U Banju Luku bez tenkova, Hrvatima oduzeti Dom naroda

bliska budućnost

Reuf i Emir otkrivaju bošnjačke planove: U Banju Luku bez tenkova, Hrvatima oduzeti Dom naroda

tra 17, 2020
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Arhiva

Emir Suljagić i Reuf Bajrović oglasili se tekstom u kojem navode da je "došao kraj secesionističkim politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića".

Epidemija Covid-19 razotkrila je vjerojatno najduže čuvanu javnu tajnu u našoj zemlji: naime, Dragan Čović i HDZ BiH su prevaziđeni i potpuno nepotrebni. Sposobnost Vlade Federacije BiH i njenih organa, poput Kriznog stožera, da donose odluke onako kako to rade svi organi izvršne vlasti pokazala je da su Čović i HDZ ništa drugo nego relikt, atavizam iz vremena kada je većina u BiH u trenutku povijesno gledano, vjerojatno najveće slabosti pristala na kakav-takav mir po cijenu aparthejda.

Činjenica da je Čović na kraju, u najboljoj tradiciji hercegovačkih marksista (vidi pod: Mate Boban) pristao ostati kratkih rukava tijekom pregovora o aranžmanu s Međunarodnim monetarnim fondom u potpunoj uzaludnoj nadi da će tako sačuvati Milorada Dodika, odnosno entitet RS, to vrlo zorno demonstrira.

Međutim, isto je tako činjenica da su Čović i HDZ u trenutku kada ljudi u ovoj zemlji umiru na dnevnoj osnovi – uključujući i višu stopu smrtnosti u županijama u kojima je na vlasti HDZ, koji su se pritom pokazali najslabijom točkom kompletnog sustava javnog zdravstva – pokušali ponašati se kao što se HVO ponašao od 1992. do 1995. godine: dvije trećine oružja za HVO, jedna za Armiju RBiH. Stoga stranke sa sjedištem u Sarajevu – naročito sada kada SIP konačno više nije pod kontrolom osovine Čović-Dodik – imaju na idućim Općim izborima samo jedan imperativ: mudrost u sastavljanju županijskih lista i preuzimanje entitetskog Doma naroda, to konačno i zakašnjelo slanje HDZ i hercegbosanske politike u povijest.

Njegov saveznik Milorad Dodik nije u nimalo boljoj situaciji. I pored „zaljubljenosti“ dijela javnog mnijenja u Sarajevu u tobožnju efikasnost institucionalnog aparata koji je uspostavio Radovan Karadžić – preciznije, Slobodan Milošević i Resor državne bezbednosti Republike Srbije – statistika neumoljivo pokazuje da je četvrtina svih slučajeva zaraze u BiH koncentrirana u Banjoj Luci. Druga najbolje čuvana javna tajna jest u kojoj je mjeri zarazom pogođena politička klasa bosanskih Srba, počevši od ministara u entitetskoj vladi, do zastupnika SNSD-a u državnom parlamentu.

Dodikov najveći problem, međutim, je ekonomija. Igrajući se „fast and loose“ s nastojanjima na secesiji, Dodik osobno i njegova partija doveli su u pitanje opstanak tog entiteta više nego malobrojni i kirurški udari NATO avijacije u jesen 1995. godine. Vlada Radovana Viškovića doživjela je potpunu katastrofu u pokušaju da prodajući obveznice na banjolučkoj burzi kupi vrijeme za refinanciranje dugova koji ove godine stižu na naplatu. Usto, i pored toga što se čini da su svi dokazi o tome zataškani, više je nego vjerojatno da se skriveni dug entiteta mjeri u stotinama milijuna maraka: prije tri godine, Dodikova vlast smijenila je glavnog entitetskog revizora Duška Šnjegotu nakon što je otkrio da vlast vodi „duple knjige“, odnosno neprijavljeni dug i deficit u budžetu. Gromoglasni krah povjerenja banaka, odnosno financijskog tržišta u sposobnost banjolučke autokracije, pokazala je da je odzvonilo ne samo Dodikovoj vlasti, nego najdalje u srednjem roku i entitetu kao takvom.

Računica je prilično bazična: na naplatu samo ove godine dolazi 497 milijuna maraka duga, a gubici izazvani epidemijom su negdje iznad 800 milijuna (vjerojatno su bliže milijardi, imajući na umu poslovičnu sklonost „ekonomičnog“ odnosa prema činjenicama vlasti u Banjoj Luci). Zahvaljujući aranžmanu s MMF-om, vlasti u Banjoj Luci su osigurale 250 milijuna i prodajom obveznica se uspjeli zadužiti za nešto ispod 140 milijuna BAM. To, ukratko, znači da je rupa u koju se Dodik zakopao duboka negdje između 850 milijuna i milijardu BAM. Pravi problem čeka tek u 2023. godini, kada prispijevaju dugovi u visini od 800 milijuna: za privatizaciju, odnosno prodaju nije ostalo ništa i Dodik je suočen da bira između bankrota i kresanja ionako najnižih plaća i mirovina u Europi. Pošto nije riječ o „suverenom dugu“, sasvim je izgledan scenarij u kojem kreditori plijene, recimo, zgradu Administrativnog centra u Banjoj Luci.

Ukratko, i za Čovića i za Dodika, ponovo, svi putevi vode u Sarajevo. Pošto se ovom zemljom uvijek upravljalo iz Sarajeva – što god tko mislio o tome – u mjesecima i godinama pred nama tu će biti donesena odluka i o tome kako će BiH izgledati u narednih pedeset do sto godina. Čović, kao što smo već konstatirali, više nikome nije potreban: s ili bez pandemije, on je jedan izborni ciklus daleko od političke irelevancije. Kada je, pak, o Dodiku i entitetu RS riječ, kolokvijalno kazano faktura za bilo kakvu pomoć mora biti politička. Ne promjena koeficijenata podjele PDV-a, iako i to mora biti na stolu, ne bilo kakve ekonomske mjere, nego konačni i neopozivi politički kraj entiteta. Scenarij, više kao ilustracija nego kao konkretan prijedlog, „federalizacije“ manjeg entiteta se čini i mogućim i realnim.

Regionalne okolnosti konačno idu na ruku Sarajevu i Bosni i Hercegovini: i Srbija i Hrvatska će se u godinama pred nama, ako ne i desetljećima, baviti same sobom. Srbija se, zbog srednjovjekovnog tipa vlasti (i srednjovjekovnog zdravstva) doslovno raspada od epidemije, dok je recentni novčani transfer Republike Hrvatske za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru ništa više nego labuđi pjev tuđmanizma.

Epidemija je pokazala da jedino političko Sarajevo u Bosni i Hercegovini ima svoje, kakve-takve, autentične elite. I politički Srbi i politički Hrvati u BiH od osnivanja prve Jugoslavije – s jedinim izuzetkom NOB-a i druge Jugoslavije – nemaju vlastitih elita i uglavnom se rukovode pameću Beograda i Zagreba. Sada su konačno ostali nasamo sa susjedima koje su prije svega četvrt vijeka pokušali fizički uništiti i zavise od njihove dobre volje. Pred ovom generacijom je povijesna prilika. Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH.

Dnevnik.ba