Članovi Vlade i predsjednica Republike Hrvatske u zadnje vrijeme govore o sve snažnijem trendu povratka ljudi koji su proteklih godina iselili iz Hrvatske u potrazi za boljim poslom i životom općenito. Obično se najviše govori o odlasku liječnika, dok su priče o povratnicima među njima još uvijek malobrojne. Jednu od takvih donosi Glas Slavonije pišući o dr. sc. Mireli Delalle, poznatoj osječkoj psihijatrici koja se nakon tri godine vratila iz Irske u KBC Osijek gdje je radila od 1986. godine do 2015. godine. U Irsku je otišla s mjesta voditeljice dječje psihijatrije KBC-a Osijek, a razlog, kaže, nije bilo nezadovoljstvo ustanovom ili sustavom, već obiteljski i financijski razlozi te oni profesionalne znatiželje.
U ‘novi život’ u Irskoj krenula s 55 godina
“Unatoč velikim primanjima, imala sam i velika zaduženja i u jednom trenutku odlučila sam potražiti rješenje zapošljavanjem u Irskoj. Irsku sam odabrala zbog jezika, jer kao psihijatar morate znati dobro komunicirati s pacijentima, pa Njemačka nije dolazila u obzir. Početno me oduševilo zelenilo, koje traje kroz sva doba, multikulturalizam, multietničnost, multikonefesionalnost i prihvaćanje različitosti, ali treba znati da sam ja u novi život krenula u dobi s 55 godina, iako puna optimizma, no možda malo manje “elastična” za drastične promjene. U Irsku sam otišla s dvije kćeri i možda je prva greška koju sam napravila bila što smo otišli u Dublin, koji je iznimno skup i gdje nam je samo za prvi tjedan trebalo 650 eura. Tako da smo vrlo brzo preselili u jedno manje mjesto, no tamo smo imali problema sa stanodavcima, pa smo stan bez grijanja plaćali 800 eura, potom se začepio dimnjak, pa nije valjala peć, pa je trebalo nabaviti naftu za peć, a nigdje je nije bilo… Uglavnom sto početnih problema. Ipak kroz mjesec dana dobila sam posao u jednoj državnoj bolnici, ali ona je bila udaljena 45 minuta vožnje autobusom i vlakom i još četiri kilometra hodanja pješke. Sve je to prilično iscrpljujuće u mojoj dobi, posebno kada dolazite iz Osijeka gdje vam je sve na dohvat ruke”, prisjetila se dr. Delalle.
Njezin početni entuizijazam ubrzo je zamijenilo razočarenje tamošnjim državnim sustavom shvativši da ima puno mana.
“Tako se vrlo kruto odbija sve što nije indicirano za pregled i upućuje se nevladinom sektoru i različitim udrugama. Dijete s dijagnozom smetnje u ponašanju nema nikakve šanse da dođe kod psihijatra jer se smatra da su to smetnje ponašanja, a moje kliničko iskustvo je pokazalo da jako velik broj slučajeva pokazuje da se iza smetnji ponašanja krije depresija, anksioznost ili PTSP nakon proživljenih traumi zlostavljanja. Tu je i jako nisko očekivani broj pregleda, samo dva do tri na dan. To stvara liste čekanja i sve je neefikasno i u Irskoj postoji povišena stopa suicida kod mladih”, kaže ova osječka psihijatrica.
Ne shvaća one koji kažu da se ne žele vratiti
Bez skupog privatnog zdravstvenog osiguranja hospitalizacija se ondje, kaže, čeka mjesecima, a u slučaju godišnjih odmora, zamjena ne dolazi iz matične ustanove već Agencija šalje potpuno nepoznatog psihijatra izvana. To je, kaže, za psihijatrijske pacijente jako loše jer se oni inače vežu uz svoga liječnika. Na koncu je dr. Delalle dala otkaz te još neko vrijeme radila u drugim ustanovama, a onda je u njoj prevladala nostalgija za povratkom.
“Financijski su bila visoka primanja i kao psihijatar tamo možete mjesečno zaraditi oko 5.000 eura, ali stanovanje je jako skupo i kada platite sve troškove, tada su to tek malo veća primanja nego u Hrvatskoj. Liječnik sa znanstvenim titulama, dugim stažem i dežurstvima i kod nas može imati jako lijepa primanja. Zanimljivo je otići, vidjeti, doživjeti, ali ja sam postala nostalgična. Željela sam opet biti blizu obitelji, prijatelja, tamo gdje mi je dom”, kazala je dr. Delalle za Glas Slavonije.
Na koncu je kazala kako joj je bilo nepojmljivo u Irskoj susretati naše ljude koji govore da se više nikada ne žele vratiti u Hrvatsku.
Dnevnik.ba