Article_Top_970x250

Protivnici legitimnog predstavljanja Hrvata u BiH su i protiv Daytona

VIRTUALNI PANEL O IZBORNOM ZAKONU

Protivnici legitimnog predstavljanja Hrvata u BiH su i protiv Daytona

lip 10, 2021
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: screenshot

Uorganizaciji Foruma mladih Udruge Hrvata BiH “Prsten” 8. lipnja održan je virtualni panel pod nazivom “Promjena Izbornog zakona – put u EU?” na kojem su kao panelisti sudjelovali prof. dr. Ugo Vlaisavljević s Univerziteta Sarajevo, dr. sc. Jakov Žižić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu te Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista BiH.

Sudionike panela pozdravio je predsjednik Udruge “Prsten” Pavo Zubak, koji je istaknuo kako se i ovim panelom daje potpora nastojanjima Hrvata u BiH da se izbore za svoja prava i promjenu Izbornog zakona, piše Večernji.ba.

Ujedno je izrazio zadovoljstvo što su inicijatori i organizatori panela mladi članovi Prstena, koji i time pokazuju zanimanje za stanje u BiH, piše Večernji list BiH.  Predsjednik Foruma mladih Udruge “Prsten” Robert Čolić također je istaknuo kako je važno da mladi ljudi podrijetlom iz BiH znaju što se događa, koji su procesi u tijeku i u kojem smjeru ide BiH, poručivši kako mladi okupljeni u “Prsten” nose BiH u sebi, iako ne žive tamo, i s velikim zanimanjem prate zbivanja “preko granice”.

Uime ministra vanjskih i europskih poslova RH Gordana Grlića Radmana, sudionike panela pozdravio je njegov savjetnik Domagoj Knežević, a među sudionicima bili su savjetnik ministra gospodarstva i održivog razvoja RH Tomislava Ćorića Ivan Karlo Stipić i savjetnica s posebnim položajem za pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH Žana Ćorić te Milan Sitarski, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja.

Voditelj panela bio je član Foruma mladih Ivan Marić, a moderirao je iz Središnjeg ureda Udruge “Prsten”, odnedavno smještenog u središtu Zagreba.

2021. - godina reformi u BiH?

Kakvo je trenutačno stanje u BiH, kako teku pregovori o izmjeni Izbornog zakona i provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava, kakvi su odnosi među narodima u BiH i kako oživiti put BiH prema EU - pitanja su na koja su sudionici virtualnog panela pokušali dobiti odgovore.

Daytonski mirovni sporazum, potpisan 1995. godine, do danas je temelj unutarnjeg političkog poretka u BiH. Dugo vremena činilo se da je SAD s Europskom unijom najutjecajniji strani akter u BiH i da je put BiH prema članstvu u EU dug, ali neizbježan.

Nažalost, zbog desetljeća nemogućnosti dogovora među trima konstitutivnim narodima, presude Europskog suda za ljudska prava “Sejdić - Finci” i nezainteresiranosti za proširenje u Europskoj uniji, put BiH prema EU u svojevrsnoj je blokadi.

BiH je jedina zemlja jugoistočne Europe, uz Kosovo, koja nema status zemlje kandidatkinje za članstvo u EU. Hrvati u BiH kao najveći zagovaratelji članstva u EU iseljavanjem su i diskriminatornim preglasavanjem politički najranjiviji te najviše očekuju od ulaska u EU u konsolidiranju svojeg statusa.

Trenutačno su pregovori između najvažnijih političkih aktera pod pokroviteljstvom SAD-a i EU-a u tijeku te se mnogi nadaju pozitivnim rezultatima kao, primjerice, održavanja lokalnih izbora u Mostaru nakon 12 godina blokade.

SAD i EU kao glavni međunarodni akteri u BiH traže od političara svih triju naroda u BiH da 2021. godina bude godina reformi i da se deblokira i nastavi put prema euroatlantskim integracijama kako bi se zemlja politički i ekonomski stabilizirala.

Ujedno, Hrvatska snažno zagovara deblokadu, provođenje reformi i stjecanje statusa kandidata BiH, a nedavno je predstavila svoju inicijativu o BiH na Vijeću za vanjske poslove EU-a.

Daytonski Ustav BiH je utemeljio kao “složenu državu”

Presuda Ustavnog suda u slučaju “Ljubić” i noviji politički sukobi, dileme i kontroverze u vezi s promjenama Izbornog zakona radi “legitimnog predstavljanja naroda”, otvaraju pitanje ustavnog položaja “konstitutivnih naroda” i provedbe njihove ustavno zajamčene jednakopravnosti, smatra prof. dr. Ugo Vlaisavljević.

Naglasio je veliku važnost daytonskog Ustava koji je po prvi put u pravno-političkoj povijesti zemlje u njezin najviši zakon uveo više od jednog političkog naroda. Posebno je inzistirao na važnosti ovog novouvedenog pluralizma naroda i na raskidu s pravno-političkom tradicijom prethodnih socijalističkih ustava koji su priznavali samo jedan politički narod: “radne ljude i građane“.

Priznanjem triju političkih naroda, daytonski Ustav Bosnu i Hercegovinu utemeljio je kao “složenu državu” (federalnog i konsocijativnog uređenja) koja ne pripada obrascu “nacija - država” (jednonacionalnih država) po kojem su ustrojene druge postjugoslavenske države.

Istaknuo je da svi otpori “legitimnom predstavljanju” hrvatskog naroda izviru iz nepriznavanja temeljito drukčijeg, pluralnog, a ne jednonacionalnog obrasca novijeg pravno-političkog poretka BiH.

Glavna strategija takvog osporavanja jest obnova jednosti i monolitnosti političkog naroda koji se sada tumači kao ”zajednica građana”, pri čemu se inzistira na individualnim pravima i poziva na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima “Sejdić i Finci”, “Zornić” i “Šlaku”. Međutim, kada se u lokalnom kontekstu koncept ”zajednice građana” suprotstavlja konceptu triju ”konstitutivnih naroda”, onda se zapravo obrascu federalnog poretka suprotstavlja obrazac ”nacije države”.

Ovaj potonji savršeno odgovara stvarnosti Republike Srpske i bošnjačkim političkim elitama koje, ako ne već čitavu BiH, onda makar entitet Federaciju vide kao svoju nacionalnu državu, zaključio je Vlaisavljević.

Ukazao je i na privid ”građanskog nacionalizam” koji uvijek stvara ona etnička zajednica koja se pojavljuje kao većina u nekom državnom poretku jer je u interesu te većine osporiti bilo kakva “kolektivna prava” drugim zajednicama, tj. da sva prava svede na potraživanja pojedinaca. Tako se onda na perfidan način hrvatskim političkim elitama pripisuje protugrađanski, “etnički nacionalizam”.

Ustavno priznanje “konstitutivnih naroda” ili izvanustavna manipulacija etničkim ključem Jedini istinski temelj postojanja ”zajednice građana” u BiH bilo bi etnički ili nacionalno nepodijeljeno ”civilno društvo”.

No, prema Vlaisavljeviću, upravo to ne postoji. On će ustvrditi da se čak ne može govoriti o “duboko podijeljenom društvu”, što pretpostavlja da je jedinstveno društvo nekada prije postojalo. No, kada se analizira socijalističko društvo, vidjet će se da je to bila militantna zajednica nikada posve razvojačenih boraca, zajednica “radnih ljudi” nadziranih i mobiliziranih u različite fronte (omladine, žena itd.), riječju: “društvo” u stalnom “izvanrednom stanju” (G. Agamben). Vlaisavljević smatra da bošnjački ”građanski nacionalizam” preuzima iz titovskog nasljeđa i važno oruđe da bi sakrio svoj etnički nacionalizam: nacionalni ili etnički ključ.

On će ustvrditi da imaju samo dva načina da se u pravno-politički poredak uvede postojanje više od jednog naroda: ustavno priznanje “konstitutivnih naroda” ili izvanustavna manipulacija etničkim ključem.

Upravo su deklaracije ZAVNOBiH-a bile način da se dezavuira ustavno priznanje triju jednakopravnih naroda. Etnički ključ bio je prepušten u ruke partijskim rukovoditeljima, njihovoj arbitraži i intervencionizmu izvan državnih i pravnih institucija. Suvremene bošnjačke partije, koje se predstavljaju kao građanske, multietničke i antinacionalističke, upravo koriste istu metodu koja uvijek podrazumijeva da je instanca koja odlučuje o nacionalnoj jednakosti tobože postavljena s onu stranu nacionalnog pluralizma: jučer su to bili komunisti, a danas ”probosanski patrioti”. Što će reći da se putem ”ključa” uvijek biraju samo oni koji su za stranku koja se poistovjećuje s državom - podobni i poslušni.

Koliko je duboko nerazumijevanje pluralnog karaktera suvremene postdaytonske BiH, Vlaisavljević će pokazati na izvješću Venecijanske komisije iz 2005. Na ključnim mjestima ovog važnog dokumenta uključeni su ničim legitimirani čisto normativni sudovi da BiH treba, ”makar dugoročno”, svoje etničke skupine integrirati u ”zajednicu građana” prema obrascu nacije - države.

Vlaisavljević će to ocijeniti skandaloznim nerazumijevanjem političke i povijesne stvarnosti ove višenacionalne zemlje. Ali će pritom ukazati i na dva razloga takvog nerazumijevanja: tipično pravničko čitanje zakona koje pojavu vlastitih imena u zakonu vidi kao manjkavost zakona i dominantni europski model ustavnog uređenja koji višenacionalni federalizam i konsocijaciju vidi kao izuzetke. Tomu treba pridodati i kolonijalnu predrasudu koja u narodima ove zemlje vidi još nedovoljno politički emancipirane “etničke skupine”.

Što je sporno prema Europskom sudu ljudskih prava

Dr. sc. Jakov Žižić u svom izlaganju osvrnuo se na prijeporne točke izbornog zakonodavstva u BiH. Navodeći što je sporno prema Europskom sudu ljudskih prava (ESLJP), podsjetio je da građani BiH koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici triju konstitutivnih naroda (3,7%) ne mogu biti birani u Dom naroda državnog Parlamenta i Predsjedništvo BiH.

Presudom u slučaju “Zornić” ESLJP je utvrdio da su građani koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici triju konstitutivnih naroda diskriminirani jer ne mogu biti izabrani u Dom naroda državnog Parlamenta.

Već ranije je ESLJP presudom u slučaju “Sejdić - Finci” utvrdio da su pripadnici ostalih etnički diskriminirani jer nemaju pasivno biračko pravo za Predsjedništvo BiH.

Svi građani BiH, neovisno o etničkoj pripadnosti, mogu birati i biti birani u Zastupnički dom državnog Parlamenta i zastupničke domove entitetskih parlamenata. Također mogu birati i biti birani u županijska i lokalna predstavnička tijela te na lokalne izvršne položaje (gradonačelnik, načelnik).

Kad je riječ o političkoj neravnopravnosti građana u BiH, treba reći i da Srbi u FBiH (2,5%) ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH kao što ni Bošnjaci i Hrvati u RS-u (16,4%) ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH.

Zaključno, u BiH postoje skupine građana koje su isključene iz pasivnog biračkog prava u izborima za određene političke institucije, naveo je Žižić. Zanimljivim smatra što ESLJP nema jednak odnos prema oblicima etničkog povlašćivanja, odnosno etničke diskriminacije u drugim europskim zemljama. Sud u Strasbourgu je svojedobno dopustio da samo govornici nizozemskog jezika mogu biti izabrani u regionalni flamanski parlament u Belgiji.

U talijanskoj regiji Južni Tirol predsjednik i potpredsjednik regionalnog parlamenta su Talijan i Nijemac, a ostali su isključeni. Pripadnik manjinske jezične skupine Ladino (4,5%) može biti izabran za predsjednika parlamenta jedino ako Talijani i Nijemci odustanu od tog položaja. Dva potpredsjednika regionalne vlade moraju biti Talijan i Nijemac – primjeri su koje je naveo Žižić, napomenuvši da ESLJP nije intervenirao u političko uređenje Južnog Tirola.

Problemi koje je izazvao izborni inženjering međunarodne zajednice

Od 2000-ih međunarodni akteri počeli su snažno intervenirati u izborno zakonodavstvo u BiH. Izbornim inženjeringom nastojali su oslabiti najjače nacionalne stranke, u prvom redu SDS i HDZ BiH, koje su smatrali separatističkim i ekstremističkim strankama.

Otvoreno su pomagali SDP-u BiH i druge nominalno višeetničke stranke kako bi ojačali i preuzeli vlast. Dotadašnje konsocijacijske mehanizme počeli su zamjenjivati centripetalnima. Ukratko, postoje dvije škole institucionalnog dizajna u duboko podijeljenim i postkonfliktnim društvima poput BiH – konsocijacijska i centripetalna. Konsocijacija naglašava uključenost, predstavljenost i podjelu vlasti među konstitutivnim zajednicama.

Centripetalistički pristup teži slabljenju etničkog predstavljanja i nastoji potaknuti glasovanje koje prelazi etničke podjele – objasnio je Žižić. Na izborima 1996., 1998. i 2002. hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH birala su odvojena biračka tijela unutar kojih je svaki birač imao jedan glas (Hrvati su glasovali za hrvatskog člana, Bošnjaci za bošnjačkog). Intervencijom međunarodne zajednice posebna etnička biračka tijela zamijenjena su jedinstvenim višeetničkim biračkim tijelom u kojima “svi glasuju za sve“, odnosno Bošnjaci mogu glasovati za hrvatskog člana, a Hrvati mogu glasovati za bošnjačkog.

Hrvati zbog svoje malobrojnosti ne mogu opće utjecati na izbor bošnjačkog člana, a nemaju ni takvu namjeru. Svoju brojčanu premoć Bošnjaci koriste kako bi za hrvatskog člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića koji vodi najradikalniju konfrontacijsku politiku prema Hrvatskoj, zaključio je Žižić. Podsjetio je kako je Dom naroda FBiH izvorno bio sastavljen od 30 bošnjačkih i 30 hrvatskih predstavnika koji su se birali u skupštinama županija razmjerno zastupljenosti tih dviju zajednica.

Svaka etnička skupina odvojeno je birala svoje predstavnike. Intervencijom međunarodnih aktera promijenjen je način biranja tako da Bošnjaci i Hrvati zajedno biraju sve predstavnike. Zahvaljujući brojčanoj premoći, Bošnjaci su u mogućnosti birati njima podobne hrvatske predstavnike u Dom naroda. U većinski bošnjačkim županijama Bošnjaci se izjašnjavaju kao Hrvati da bi mogli biti izabrani u Dom naroda FBiH.

Zbog zloupotrebe centripetalnog mehanizma biranja predstavnika, Dom naroda je iz predstavničkog tijela konstitutivnih naroda pretvoren u predstavničko tijelo županija. Odlukom Ustavnog suda BiH postojeće odredbe Izbornog zakona o biranju predstavnika u Dom naroda proglašene su neustavnima.

Na kraju svog izlaganja, Žižić je zaključio kako buduće izmjene izbornog zakonodavstva BiH trebaju osigurati političku jednakost svih građana, a ujedno treba ukloniti postojeća centripetalna rješenja koja omogućavaju bošnjačku majorizaciju Hrvata.

Rješenje je treći entitet

Novinar Večernjeg lista Zoran Krešić predstavljen je kao jedan od najboljih poznavatelja složene situacije i međurelacija u BiH, o čemu u svojim tekstovima izvještava domaću i međunarodnu javnost.

Osvrnuo se na aktualno stanje koje mnogi vide kao “bure baruta”. Istaknuo je važnost potpore Hrvatske koju je ocijenio nikad boljom, budući da stiže sa svih razina – od predsjednika Republike, Sabora i Vlade.

Osvrnuo se i na naizgled paradoksalnu potporu Hrvatima u BiH iz Republike Srpske, podsjetivši da je Milorad Dodik u dva navrata pomogao Hrvatima da imaju legitimne predstavnike u vlasti, nazivajući taj odnos “partnerstvom u nuždi, odnosno potrebi”.

Upitan kako vidi zagovaranje trećeg entiteta, izjavio je kako bi se time riješila sva ova pitanja o kojima se i na virtualnom panelu raspravljalo, zaključivši kako bi tek tada mogli imati građansku BiH, piše Večernji.ba.

Dnevnik.ba