Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez toga sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakva smisla‘‘, jedan je od čuvenih citata Vlade Gotovca, pjesnika, filozofa, političara, intelektualca, vizionara i savjesti hrvatske države, piše Direktno.hr.
‘Za razliku od onih koje gledamo nakon što je umro, njegove su riječi imale punoću. Imale su emociju. Bio je osoba koju se moglo slijediti i osoba koja je znala voditi‘‘, kazala je jednom prigodom hrvatska književnica Sibila Petlevski, govoreći o hrvatskoj legendi Vladi Gotovcu.
Tko je bio Vlado Gotovac?
Rođen je u Imotskom, 18. rujna 1930., a preminuo u Rimu, 7. prosinca 2000.. Svakako jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, esejista, filozofa, disidenata i političara moderne Hrvatske. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Djelovanje i progon u Jugoslaviji
Prvi rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od proljećara osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen u montiranim političkim sudskim postupku na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
Djelovanje u suverenoj modernoj Hrvatskoj
Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost. Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a. Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu nedostaju praktične političke vještine te je ugled njegove stranke ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.
Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!". Vandalski čin najoštrije su osudile i međunarodne organizacije, a Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca. Incident nije imao učinka na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka Tomca.
Nakon izbora je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, na stranačkoj je konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
Najpoznatiji govori i citati
Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što je o Gotovčevom oratorstvu napisao Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj: "Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste‘‘.
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA. Također bitni su govori na osnivačkoj skupštini HSLS-a, i na osnivačkom saboru LS-a.
VIDEO s toga najboljega govora u hrvatskoj povijesti pogledajte OVDJE:
"Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj‘‘.
"Ono što me razočaralo u politici je susret s mnogim ljudima koji su se u politici jedino htjeli baviti se kadrovsko-praktičnim pitanjima. Vjerovali su da preko toga, u nekoj čudnoj i potpuno nekontroliranoj spontanosti, može doći do promjena. To je velika zabluda, takvi ljudi degradiraju politiku i oduzimaju joj pravi smisao‘‘.
‘‘Hrvati se boje vladanja svojom zemljom! Oni se bave politikom radi biranja stranih gospodara, unija, ujedinjenja! Sebi ne vjerujemo, prema strancima smo lakovjerni‘‘.
‘‘Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan‘‘.
‘‘Čovjek se čuva na mnogo načina. Nekad i umire zbog toga jer i smrt može biti ljudska obrana‘‘.
‘‘U životu nas uvijek vuče kočija s dva crna i dva bijela konja. Mjera je naše snage u tome koliko će nam uspjeti crne konje zauzdati, a bijele potaknuti‘‘.
‘‘Jedino dokumenti mogu sačuvati nemoguće i neizrecivo kao činjenice našeg života. Oni uspijevaju tamo gdje je posve nemoćna svaka interpretacija. Dokumenti su jedan način šutnje u kojoj ustupamo mjesto onome što nismo mogli ničim zamijeniti, ni promijeniti, što je moguće kao citat‘‘.
‘‘Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!
‘‘Ni jedna riječ kojom se čovjeka brani i daje mu se prilika, da još jednom proba živjeti na drugi način, nije uzaludna. Ni jedna prilika koja se daje i najgrešnijem čovjeku, nije uzaludna‘‘.
‘‘Ne može vlada živjeti kao da je u Njemačkoj, a narod kao da je u Zanzibaru. Vlada mora dijeliti sudbinu svog naroda, inače nema vjerodostojnosti ni politike ni političara‘‘.
‘‘Mi živimo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, potpuno devastirana, europsko smetlište, prostor tehnološki zastarjelih programa, europska spavaonica, prostor jeftinog i nezaštićenog turizma… – dakle, bilo što od onoga što Europa, koja nam je u svakom pogledu superiorna, može namijeniti onima koji ne odlučuju sami o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima…‘‘.
‘‘Prijatelju moj, čuvaj se onih kojima je sve jednostavno i razumljivo i lako; čuvaj se onih kojima je sve složeno i neobjašnjivo i skriveno - onih se čuvaj kojima je ovaj svijet bez raspona: Oni su uvijek glasni i netrpeljivi. Za tebe je onaj koji zna težinu jednostavnog i koji hoće nemoguće‘‘.
‘‘Mi još nismo naučili, mi Hrvati, da samo o nama ovisi što je naše. Nije dovoljno čuvati samo vrijednosti: da bi se postojalo s perspektivom, one se moraju i stvarati‘‘.
‘Narod koji ima vrijednosti, narod koji ima ideale, narod u kojem svaki čovjek vjeruje u svoju vrijednost, taj narod će sigurno pobijediti, ma kakav mu bio protivnik‘‘.
Sanjao je Hrvatsku kao pravnu državu
Gotovčeva supruga i direktorica Instituta Vlado Gotovac, Simona Gotovac, kazala je jednom kako je Vlado Gotovac uspio ujediniti raznolikosti. ‘‘Bio je taj koji je raznolikost poštivao i definirao je kao bogatstvo, a ne kao način podjele‘‘, poručila je. Sanjao je, kazala je, Hrvatsku kao pravnu državu u kojoj vlada pravda i briga o svim građanima.
Prisjetila se i zabilješke koju je našla nekoliko dana prije Gotovčeve smrti, a na kojoj je ostalo zabilježeno: ‘‘Imati snage za domovinu, to je nepregledna samoća u kojoj sve grije tvoje srce‘‘.
Ali, bojali su ga se jer je bio jedinstven, a kao takav nepodoban jer ga se nije moglo tipizirati, strpati u neku ladicu i lako kontrolirati, a znali su da je u stanju pokrenuti mase. Zato su ga svim silama diskreditirali, omalovažavali i na razne načine sprečavali da radi ili mu sistematski obezvrijeđivali rad.
Naš poznati pijanist Vladimir Krpan govorio je jednom o Gotovčevoj velikoj ljubavi prema glazbi i umjetnosti uopće. "Nije Gotovac slušao samo Bacha, iako mu je bio zaista najdraži. On je s jednakim žarom slušao nebrojene skladatelje, ali istim je žarom gledao slike, čitao knjige, poeziju, s tim žarom je i stvarao. Bio je toliko oduševljen ljudskim postignućima i s takvim oduševljenjem udisao život, da ga je vidjeti u zatvorskoj ćeliji bilo stravično. Jednom sam se s prijateljem vozio tri sata u potpunoj tišini nakon posjete Gotovcu. Tri sata bez ijedne jedine riječi", rekao je Krpan.
Najbolji opis Vlade Gotovca kao čovjeka, i način za uhvatiti ono što je njega zanimalo, jest parafrazirati što je jednom on meni rekao u razgovoru o životu i umjetnosti. ‘Znaš kako svi zadrhtimo kada prvi put ljubimo usta koja sanjasmo? Ili kada vidimo neki spektakularan rad prirode ili umjetnika? Meni je strašno vidjeti kada to nekome postane obično. Kada ne zadrhti pred bilo kojim poljupcem na usta koja voli, ili postane ravnodušan na stihove neke velike pjesme… A još mi je i strašnije vidjeti ‘profesionalca‘ kada te bezvremene i blistave dragulje humanosti i temelje ljudske kulture radi kao posao, prolazeći pored njih bez obaziranja. To me boli!", rekao je opisujući svog prijatelja Vladimir Krpan.
Vlado Gotovac bio je savjest hrvatskog naroda i prosvjetitelj našeg doba, a njegovo djelo treba sačuvati za generacije koje dolaze.
Dnevnik.ba