Article_Top_970x250

Posljednji Cicin intervju: Vidite da sam fit, baterije su mi pune

PRIJE NEKOLIKO MJESECI

Posljednji Cicin intervju: Vidite da sam fit, baterije su mi pune

ožu 01, 2021
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Najljepši trenerski posao bio je kad sam bio izbornik naše reprezentacije. Bilo je nakon toga nekih upita, ali onda je došla korona, koja je u cijelom svijetu poremetila, te su ponude bile iz Azije, govorio je Kranjčar.

Legendarni Zlatko 'Cico' Kranjčar preminuo je u Zagrebu u 65. godini, a posljednji veliki intervju dao je za Večernji list u rujnu 2020. godine. Tad je bio spreman za nove trenerske izazove i čekao nove izazove.

- Ovo tzv. koronaljeto prošlo mi je jako dobro, bio sam s obitelji, na Braču i Visu po desetak dana, bio je to baš lijepi pravi odmor u miru i obiteljskom okruženju. - započeo je tad Cico koji je posljednji trenerski angažman imao u mladoj reprezentaciji Irana s kojom je završio u svibnju 2019. godine. 

- Bilo je nakon toga nekih upita, u veljači, ali onda je došla korona, koja je sve u cijelom svijetu poremetila, te su ponude bile iz azijskih zemalja, a tamo su žarišta epidemije bila veća - osvrnuo se Cico za Večernji.

Čekao je novu priliku te je jedva čekao nove trenerske izazove.

- Da, još uvijek se dobro osjećam, ova mi je pauza napunila baterije, probudila želju. A i po izgledu vidite da sam fit. No naš posao ovisi o zanimanju drugih, od upita, ponuda, nije mi teško otići u azijske zemlje ili biti u Europi. Nismo u poziciji previše birati, ali kako sam od 2011. do prošle godine bio u Egiptu, Kataru, Iranu, bilo bi mi se lakše prilagoditi da odem tamo - rekao je Cico.

Prisjetio se i svojih igračkih dana, kako je debitirao u porazu protiv Hajduka 1974. godine (0-1), ali i njegovih početaka.

- U Dinamo sam došao 1966., dakle u kolovozu prije 54 godine kad je Dinamo imao te velike selekcije. Odvelo me društvo iz kvarta, dečki koji su bili malo stariji od mene s kojima sam igrao u ulici na Ferenščici. Ušao sam u tu selekciju desetogodišnjaka, u prvom tjednu imali smo tri treninga i pokazivanja. Struka, a tada su tamo bili pokojni Ivan Đalma Marković, Zorislav Srebrić i Perko Dujmović, donijela je odluku da bi me trebalo zadržati - rekao je Kranjčar.

- Provod? Ako je bilo “ruženja”, onda su to bili individualni izlasci. Zajedno, kao momčad, a bili smo kao jedan, imali smo “team-building” nakon utakmice, znali smo otići u “Karaku” k Pavi, kasnije produžiti do “Saloona”, ali nemojte zaboraviti da je “Saloon” tada radio do iza ponoći, možda do 1.30, a ne do jutra, dakle “ruženja” do jutra nije bilo. Bilo je to zajedništvo u kojem smo postajali kao jedan i to se vidjelo i na terenu. A i Zagreb je bio drukčiji, ako si želio nekoga naći, znao si da je kod Charlieja na kavi u određeno vrijeme, nije bilo po nekoliko kafića u svakom kvartu kao danas. 

Istaknuo je da je najljepše trenerske dane proveo na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. Osvrnuo se i na obiteljski život.

- Ja sam uvijek bio obiteljski čovjek, mlad sam se oženio, s 23 godine. Kći Lana je u Parizu, udana je za Francuza. Diplomirana je pravnica, odnosno magistrica, povremeno radi u svojoj struci za jednu odvjetničku agenciju za koju je radila dok je bila i u Londonu. Više se posvetila obitelji, ima troje djece. Niko je, zna se, prije dvije godine završio karijeru nakon problema s koljenom, nije su uspio vratiti i raskinuo je ugovor, vodi svoj život, s kćeri, sa Zrinkom. Nogomet i tenis igra s dečkima nekoliko puta tjedno, i dalje je polaznik nogometne akademije. 

Manje od pola godine nakon ovog intervjua primljen je u zadarsku bolnicu zbog problema s jetrom. Nakon deset dana liječenja, zbog pogoršanja stanja prebacili su ga u Zagreb, no nije se uspio izvući.

Dnevnik.ba