Izuzev razdoblja ratnih godina, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti prijepori u hrvatskoj političkoj povijesti modernog doba u kojima su HDZ i SDP bili na istoj liniji, štoviše, jednako glasali u parlamentu. Neke od njih bile su ulazak u EU, priključenje NATO-u, izlazak iz arbitražnog postupka oko granice sa Slovenijom... Jučerašnje izglasavanje ratifikacije Istanbulske konvencije u Saboru jedna je od tih malobrojnih situacija, međutim specifična po tome što inicijativu HDZ-ove Vlade u parlamentu nisu podržali svi zastupnici vladajuće stranke, prenosi Večernji.hr.
Štoviše, jedna od doista rijetkih političkih situacija u kojima su na istoj liniji HDZ-ova Vlada i oporbena ljevica, rezultirala je javnim protestima desno-konzervativnog građanstva, čiji se ideološki bunt na kraju artikulirao kao protest protiv Vlade i premijera Andreja Plenkovića. Zapravo, udružena konzervativno-nacionalistička scena, dijelom potpomognuta crkvenim krugovima, prvi je put protestirala protiv vladajuće većine čiji je HDZ glavni dio. Iskaz bunta ozbiljnijeg dijela desnog spektra nije zabilježen ni u doba kada je Vlada desnog centra ganjala i Haagu prosljeđivala ratne generale.
Krhka parlamantarna većina
Oba prosvjeda, prvi u Zagrebu i ovotjedni u Splitu, dali su daleko skromnije rezultate od onih koje su očekivali njihovi organizatori. Dokaz je to da je desna radikalna politička scena u Hrvatskoj, koliko god glasna bila, i dalje marginalna. Uostalom, isto kao i – sudeći po svim dosadašnjim izbornim rezultatima – radikali sa suprotnog političkog spektra. Fijasko desnih udruga na prosvjedima u Zagrebu i Splitu može se pripisati dvosmislenim stavom Crkve, proizišlim iz nesnalaženja njezinih protagonista. Hrvatski su biskupi načelno podržavali protivljenje Istanbulskoj konvenciji, ali su se u posljednji trenutak jasno ogradili od organizatora prosvjednog skupa u Splitu.
Iako je s adrese Biskupske konferencije proteklih dana stizalo znatno više poruka nego je to uobičajeno, Crkva je bila prisiljena na defenzivu u javnom djelovanju jer su i crkveni oci shvatili da im ritam rada nameću civilne udruge, čije stavove bitno definira “uvozni katolicizam”, po sadržaju sličan, ali po djelovanju znatno agresivniji te u stilu i formi bitno drugačiji od hrvatske vjerske tradicije. Crkveni poglavari, kardinal Josip Bozanić i šef Biskupske konferencije Želimir Puljić, očito su shvatili da radikalni vjerski aktivizam, uvezen u Hrvatsku iz dijaspore, Crkvi nije na korist. Štoviše, kler sa zagrebačkog Ksavera, naime, svjestan je da društvenu moć može crpiti samo u koegzistenciji s HDZ-om, nikako kontra njega.
Stoga se može očekivati da će se jučerašnjom ratifikacijom Istanbulske konvencije društvena histerija stišati, pa je mudro izvući pouke za budućnost. Iako dio političke scene očekuje odmazdu Andreja Plenkovića protiv krivovjernika u vlastitoj stranci, mudrije bi bilo stvari ostaviti kakve jesu i zaključiti da je pobuna protiv Istanbulske konvencije početak jačanja pluralizma unutar HDZ-a, kojem je ovo prilika da napravi civilizacijski iskorak iz tradicionalističke autokratske stranke u demokratskiju političku organizaciju u kojoj više nije opasno izraziti svoje mišljenje, pa čak i glasovati u parlamentu po savjesti kada problematika zadire u svjetonazor pojedinca.
Inicijativa u tom smjeru već dolazi iz stranačkog vodstva koje oprezno, kako doznajemo, poručuje da se ne želi odreći Davora Stiera, najvećeg Plenkovićeva oponenta na temi Istanbulske konvencije. Osobe bliske obojici tvrde da je njihova suradnja važna za budućnost HDZ-a i Vlade. Osim toga, zadržavanjem Stiera, Plenković ne ruši mostove s Crkvom, a popravlja odnose s pobunjenim desnim krilom stranke. Na stranu činjenica da Plenković trenutačno nema velikog manevarskog prostora ulaziti u obračun s vlastitim saborskim zastupnicima u situaciji tijesne većine u parlamentu. Unatoč ovotjednoj pobjedi i dalje mu ostaje problem održavanja krhke parlamentarne većine i pitanje na koga u svom timu u budućnosti može računati, pogotovo kada na dnevni red dođu rasprave svjetonazorskog karaktera poput novog zakona o pobačaju.
Međutim, ako 14 zastupnika koji su glasovali protiv Konvencije prođe bez sankcija, na dobitku će biti obje strane: Plenković, jer je progurao Konvenciju, pobunjenici jer su prošli “lišo” unatoč tome što su se suprotstavili šefu ne poštujući stranačku stegu. Iako na prvu ne izgleda tako, na dobitku bi bio i HDZ s još jednim iskustvom više u svojoj političkoj memoriji.
Moderna stranka
Pravi pobjednik svakako je Hrvatska koja je ratifikacijom Istanbulske konvencije korak bliže grupi nacija koje svoje društvo baštine na onome što volimo zvati liberalnom demokracijom. Diferencijacija unutar HDZ-a unutarnjopolitička je Plenkovićeva stvar, kao i odabir suradnika na koje može računati u provedbi svoje vizije HDZ-a. Tko zna, možda u konačnici uspije u onome što je započeo Franjo Tuđman, a nastavili Ivo Sanader i Jadranka Kosor – da od političkog pokreta satkanog od različitih, često suprotstavljenih svjetonazora, u kojem je prosti interes kudikamo jača kohezijska sila od ideologije, HDZ preobrazi u modernu stranku desnog centra.
Dnevnik.ba