Vukovar.
Pet hrvatskih saborskih zastupnika prisjetilo se obrane Vukovara: "Vrijedno je bilo svake kapi znoja, krvi i suza"
Petorica hrvatskih branitelja Vukovara, danas saborskih zastupnika, Tomislav Zadro, Stipe Mlinarić, Predrag Mišić, Tomislav Josić i Ante Deur, prisjećaju se obrane grada, zarobljeništva i gubitka najbližih te kažu da je Vukovar danas obnovljen, ali i dalje živi u sjeni prošlosti.
"Tog 18. studenoga završio je jedan život i dugo mi je trebalo da uopće prihvatim to. Te je godine, barem meni, sve umrlo", govori Predrag Mišić Peđa prisjećajući se 1991. i bolnih trenutaka kada je, nakon tromjesečne okupacije JNA i paravojnih srpskih snaga, Vukovar pao.
Mišić, Mlinarić Ćipe, Josić, Zadro i Deur danas su saborski zastupnici, a prije 35 godina prošli su ratne strahote i zajedno s ostalim braniteljima, u gotovo nemogućim uvjetima, održavali Vukovar na životu, pružajući nezamisliv otpor neprijatelju koji je bio nadmoćniji po naoružanju.
Grad se obnovio, ali teško je nadoknaditi izgubljene živote, kažu o gradu heroju 35 godina poslije. Josić i Mišić vratili su se živjeti u Vukovar.
"Vrijedno je bilo svake kapi znoja, krvi i suza"
"Obnovio se grad, ulice, zgrade, ima perspektivu, no ono što se ne može promijeniti i obnoviti jesu naši poginuli. Nažalost, ubijeno je 2700 ljudi i to se osjeti do dana današnjeg. Teško je to nadoknaditi. Izvana to blješti, ali zapravo je to sumoran, tužan, duboko podijeljen grad koji živi u sjeni prošlosti", navode.
"Za njih dani u studenome nisu samo puki datumi u povijesti, već dani sjećanja na svoj grad, suborce, prijatelje i sve one kojih više nema", sažima njihove misli Zadro. Voljeli bi, kažu, da mladi koji danas sudjeluju u Koloni sjećanja znaju da sloboda nije nešto što se podrazumijeva te da nikada ne dopuste da se takva tragedija ponovi.
"Vrijedno je bilo svake kapi znoja, krvi i suza. Sedam stotina godina čekali smo svoju državu i samostalnost, generacije su to sanjale. Mnoge su obitelji platile cijenu te slobode koju mi danas uživamo. Naravno da ništa nije vrijedno ljudskog života, ali nam je taj rat nametnut", poručuju.
Iako su neki od njih, poput Zadre, koji je imao svega 18 godina, tek dosegnuli punoljetnost, nisu ni trenutka dvojili što im je činiti kada su JNA i srpske paravojne postrojbe u kolovozu 1991. krenule u opsadu Vukovara. Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama u ožujku 1991. stanovnici Vukovara počeli su se postupno organizirati i uspostavljati straže.
Deur se obrani pridružio kao pripadnik specijalnih postrojbi
Ćipe, Peđa, Josić i Zadro branili su svoj grad, dok se Deur, rođeni Šibenčanin koji je tada imao 20 godina, obrani pridružio kao pripadnik specijalnih postrojbi. Njih 42 stiglo je u Vukovar 7. kolovoza. Kako objašnjava Deur, prvotni plan im je bio ostati petnaestak dana, no prometni pravci postupno su se zatvarali, a izlazak iz grada postajao je sve teži.
Josić, tada 27-godišnjak, s ocem i bratom branio je dio grada oko Borova Sela. Njegova je obiteljska kuća od početka bila mjesto organiziranja obrane, a sam je bio pripadnik Zbora narodne garde.
Mlinarić Ćipe je imao 22 godine kada se s bratom Milom priključio tzv. Turbo vodu, koji je činilo 18 mladića u dobi od 18 do 25 godina. Okupio ih je Blago Zadro, koji je u rat krenuo rame uz rame s dvojicom od trojice sinova, Tomislavom i Robertom. Robert je bio zapovjednik voda. Bili su pozicionirani na Trpinjskoj cesti i odlazili u najteže borbe.
Morali su se povući 14. studenoga, a tom su prilikom spasili nekoliko tisuća civila, prema Mlinarićevoj procjeni između 2000 i 3000. Obišli su kuće, iz podruma izvlačili starije, žene, djecu i ranjene te ih odvodili u kompleks Borovo radi organizirane predaje. "Nismo gledali na nacionalnost, izvlačili smo i Hrvate i Srbe. To smatram najvrjednijim što smo učinili", kaže.
Borbe u Borovu naselju nisu završile 18. studenoga
Iako je organizirani otpor u Vukovaru prestao 18. studenoga, što se smatra danom pada grada, za branitelje u Borovu naselju borbe toga dana nisu završile. "Mi se nismo namjeravali predati. Ujutro 19. studenoga uništili smo još jedan tenk. Nismo bili spremni predati se, bila je to jedna od najtežih odluka, ali morali smo kako bismo zaštitili civile", govore.
Neprijateljske snage 19. studenoga zapalile su Borovo Commerce, koji je služio kao pričuvna bolnica i sklonište. Braniteljima je rečeno da mogu izvući ranjenike, no pokazalo se, kažu ogorčeno, da je riječ o prijevari. Morali su predati oružje, nakon čega je krenula, kako je opisuju, "kolona smrti", jer su okupatori iz nje izdvajali ljude i ubijali ih.
Josić se prisjetio trenutaka uoči predaje, kada su srpske snage s tenkova i transportera puštale glazbu, među ostalim "Marš na Drinu" i "Đurđevdan", od koje se, kaže, i danas naježi kad je čuje.
Mučenja, ponižavanja i izgladnjivanje u logorima
Iz kolone su izdvajani branitelji i civili te autobusima odvoženi u logore u Srbiji, u Stajićevo, Niš i Sremsku Mitrovicu. Ćipe, Peđa, koji je najprije odveden na Ovčaru, i Josić u logorima su proveli devet mjeseci, a Josić je šest mjeseci bio u samici. U logoru mu je bio i brat.
Do 14. kolovoza 1992., kada je u Nemetinu kod Osijeka održana najveća razmjena ratnih zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata, njih trojica i tisuće drugih prošli su, kako svjedoče, svakodnevna mučenja, ponižavanja, izgladnjivanje te fizičku i psihičku torturu.
Ćipe pamti Stajićevo, gdje su bili smješteni u napuštenoj štali, spavali na golom betonu s jednom dekom na dvojicu, dok su se temperature spuštale i do minus 20 stupnjeva.
"Iživljavali su se nad nama. Znali su dovesti kriminalce iz zatvora da nas malo i oni tuku, pa su pse vučjake huškali na zarobljenike, u autobusima su davali vozačima i civilima palice da nas i oni mlate. Stalno smo slušali krikove žene dok su je silovali, a ti ne možeš ništa", prisjećaju se.
Ćipe: U logoru postajete broj, ne znate zašto ste tamo
"Logor je najgore mjesto na kojem čovjek može završiti", složni su.
"U zatvoru znate zašto ste završili, koliko ćete biti i imate neka svoja prava. U logoru postajete broj, ne znate zašto ste tamo, branili ste svoju kuću, svoj grad, svoju domovinu, ne znate kad ćete izaći, što vas čeka sutra, hoćete li izaći živi, a mnogi nisu, ubijeni su mecima ili batinama", govori Ćipe.
Posebno pamti noć 15. siječnja 1992. i dan međunarodnog priznanja Hrvatske. U Nišu su ih izveli u hodnik, iako nisu znali zašto, tukli ih i potom trčali preko njih dok su ležali na podu. Pucala su rebra, prsti, kaže.
"Svaki dan su nas premlaćivali, ali tu večer su se posebno iživljavali, a nama nije bilo jasno što se događa. Tek smo kasnije saznali da je svijet priznao Hrvatsku i da su zato bili bijesni. To nam je dalo snage za dalje", kaže.
Nisu kukali tada, ne kukaju ni danas, naglašavaju. "Nijedna životinja ne može izdržati to što čovjek može. Mene su znali donositi u sobu modrog od glave do pete od batina, misliš da ćeš se raspasti, ali valjda neki inat u tebi proradi", kaže Josić.
Posmrtni ostaci Ćipina brata pronađeni na Ovčari
Iza njihovih svjedočanstava kriju se i obiteljske tragedije. Ćipin brat Mile ranjen je 23. listopada, odveden u vukovarsku bolnicu, a potom s ostalim ranjenicima na Ovčaru, gdje je ubijen. Ćipe i obitelj godinama nisu znali što mu se dogodilo.
Iako je slutio da je brat ubijen, nadao se svakim danom da je ipak živ. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Ovčari, a pokopan je 1996. na zagrebačkom Mirogoju.
"Zato sam se i uključio u politiku i najviše se posvetio nestalim osobama jer znam kakav je pakao pet godina tražiti svog brata, a onda mogu samo pretpostaviti kako je 35 godina tražiti svoje dijete, supruga, brata, sestru", ističe.
Mišićev brat napadao grad
Josićev otac odveden je 19. studenoga, a ni danas, kaže, ne zna točno što se s njim dogodilo. Na Memorijalnom groblju uz očevo ime navodi se datum 7. prosinca, dok se za ostale iz odvedene skupine spominje 19. studenoga.
Mučna je i Mišićeva priča. Tada je imao 25 godina. Iako je Srbin po nacionalnosti, branio je svoj grad na području Mitnice, dok ga je njegov brat napadao. Obojica su odrasla u istoj kući, a Mišić kaže da mu je to i danas neshvatljivo.
"Odrastao si tu, imao prijatelje, družio se s tim ljudima... ne znam, ja objašnjenje za to nemam", kaže. To ne može oprostiti, dodaje.
Tomislav Zadro ostao bez oca i brata
Zadro je izgubio oca, a šest mjeseci poslije i brata. Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. Tog je jutra Tomislav htio s njim na teren, no otac mu je naredio da ostane i preuzme koordinaciju obrane. Tomislav mu je potom ponudio pancirku.
"Rekao je da neće jer je ne nose ni njegovi vojnici", prisjeća se posljednjih trenutaka s ocem, kojeg prvenstveno pamti kao oca.
"Kao čovjeka koji je vjerovao ljudima, držao do svoje riječi i živio ono u što je vjerovao. Hrvatska ga pamti po njegovim djelima, a ja po njegovim ljudskim vrijednostima", ističe.
Robert Zadro poginuo na Kupresu
Tomislav je 13. studenoga krenuo u proboj prema Nuštru i Vinkovcima po pomoć. Brat Robert krenuo je s njim, no na crti razdvajanja rekao mu je da nastavi, dok će on ostati, jer će "jedan preživjeti".
Robert je iz Vukovara izašao desetak dana poslije. "Ja ću se boriti s dečkima dok budemo mogli, ali grad predati neću", govorio je Robert, prisjećaju se njegovi suborci. Robert je poginuo 10. travnja 1992. na Kupresu u BiH, zajedno s drugim vukovarskim braniteljima.
"Govorio je da se mora pomoći ljudima jer su i oni pomogli nama", kaže Tomislav.
Deur se nakon šest dana uspio probiti
Deur je u proboj iz Vukovara prema Vinkovcima krenuo u noći sa 17. na 18. studenoga, s još petoricom branitelja. Uspio je nakon šest dana, ali od njih šestorice preživjela su samo dvojica. Oporavak je za svakoga izgledao drukčije, ali ni nakon svih tih godina nisu se potpuno oporavili.
"U Vukovaru ne postoji nijedna obitelj da nije nekoga izgubila i da nije loše prošla tijekom Domovinskog rata, ne samo mi", naglašavaju.