Pitali su me mogu li im pomoći, da im treba sanitarna inspekcija i policija. Bio sam u šetnji i rekao sam da nema problema, ali sam ih upitao trebaju li policijsku postaju ili upravu. A njima su krenule suze. Ispričali su mi što se dogodilo. Uf, ne daj Bože nikome takve nesreće! – rekao nam je to Ivo Buterin, Zadranin (73) kojega su u utorak tražili zadarski mediji jer je priskočio u pomoć ljudima u potrebi, a nisu mu stigli reći ni hvala, prenosi 24.sata
Roditelji curice iz Čitluka koja je, nažalost, 13. siječnja preminula u Općoj bolnici u Zadru zato su potražili pomoć medija. Htjeli su mu zahvaliti jer je nakon tragedije proveo s njima dva i pol sata, pomažući im, slomljenima od gubitka djeteta, da obave potrebne birokratske stvari koje slijede.
– Sinovci su me nazvali i rekli mi da se javim na Radio Zadar, da me traže. To sam i učinio, a novinari su javili roditeljima u Bosnu i Hercegovinu. Otac me nazvao za manje od 20 minuta. Rekao mi je da su bili toliko u tuzi, što sam i sam vidio, da se nisu snašli ni pitali tko sam i što sam, ali da su dobro vidjeli kakav sam. Zato su si dali zadatak, čim se onaj prvi šok od nesreće smirio, da me nađu da mi zahvale. Dogovorili smo se naći kad se malo oporave od boli koja ih je zadesila – kazao nam je Ivo Buterin.
– Pitali su me mogu li im pomoći, da im treba sanitarna inspekcija i policija. Bio sam u šetnji i rekao sam da nema problema, ali sam ih upitao trebaju li policijsku postaju ili upravu. A njima su krenule suze. Ispričali su mi što se dogodilo. Uf, ne daj Bože nikome takve nesreće! – rekao nam je to Ivo Buterin, Zadranin (73) kojega su u utorak tražili zadarski mediji jer je priskočio u pomoć ljudima u potrebi, a nisu mu stigli reći ni hvala.
Roditelji su devetogodišnju kći Mariju Radišić dovezli u Zadar jer su nastupile komplikacije tijekom njezinog hitnog prijevoza za Zagreb. Liječila se Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru zbog iznimno teškog stanja sepse koju su prouzročile vodene kozice i bakterijska superinfekcija. Krenula je kolima hitne pomoći na liječenje u Zagreb, no stanje se putem zakompliciralo i prijevoz do najbliže, zadarske bolnice nije joj, nažalost, uspio spasiti život.
Umrla je, a roditelji koji su vlastitim automobilom vozili iza hitne pomoći, morali su sakupiti papirologiju za tužan čin prijevoza mrtvog tijela djeteta u BiH. Tada su slučajno naletjeli na nesebičnog i dragog umirovljenika koji ih je vodio po uredima i tješio ih da ne klonu duhom.
– Teško je ući u srce i dušu ljudi, ali njima se odmah na licu vidjelo da nešto nije u redu. Zato sam nastojao naći teme koje će ih bar malo relaksirati, da ne budu u svojim mislima. Dok bi suprug bio u nekom od ureda, ja sam razgovarao ispred sa suprugom i obrnuto. Pričao sam im o dva sina koja imam u Zagrebu i supruzi koja je u tom trenutku isto bila u Zagrebu. Pazio sam da vodimo dijalog, da su im misli zaokupljene. Oni su meni kazali da imaju još dvoje djece, a ja njima da sam od Uskrsa do Svih Svetih u masliniku u Paljuvu kraj Novigrada. Zato su me tako dobro i opisali, tražeći me preko radija, jedino što su Novigrad zamijenili Novaljom, ali su me svejedno našli – kazuje nam dobrohotni Zadranin.
Valentina Radišić, majka nesretno preminule djevojčice opisala ga je kao gospodina prosječne visine oko 180 cm, srednje građe, vitalnog, u svakodnevnim šetnjama Starog grada u Zadru. Ima suprugu i dvoje djece koji žive u Zagrebu. Gospodin je spominjao da pola godine bude u Novalji da tamo ima kuću. Zadrani su ga brzo prepoznali.
– Eto, pomogao sam im koliko sam mogao i dao im do znanja da sam raspoložen pomoći i više, ako im treba prijevoz ili smještaj, ali oni u svojoj tuzi i skromnosti to nisu htjeli – dodaje Buterin.
Dnevnik.ba