Ruska televizija Russia Today objavila je snimku razgovora dopisnika Romana Kosareva i zarobljenog Hrvata. RT navodi da ga separatističke vlasti u Donjecku, unatoč tome što je pripadnik redovne ukrajinske vojske, smatraju stranim plaćenikom, zbog čega mu prijeti dugogodišnja robija, a možda i smrtna kazna, prenosi Index.hr.
RT je propagandni kanal Kremlja i zabranjen je diljem Europe i Sjeverne Amerike. Donosimo cjeloviti transkript razgovora koji su objavili ruski mediji. Crnom bojom označena su novinarska pitanja.
Hvala što ste pristali razgovarati s nama. Prvo bih želio pitati o zdravlju i kako postupaju s vama u zatočeništvu.
Dobro sam. Ispituju me, ali nisu loše postupali prema meni. Zapravo, ovdje me tretiraju bolje nego što su me ponekad tretirali moji suradnici. Dobro me hrane, pružaju mi medicinsku skrb i slično.
Kakve su bile okolnosti vašeg zarobljavanja?
Napustili smo Mariupolj, pješačili 260 kilometara, skrivali se, kretali smo se samo noću ili za vrijeme magle i u uvjetima slabe vidljivosti. Izbjegavali smo svaki mogući kontakt. Zarobljeni smo 24., mislim da je bilo oko pet ujutro. Cijelu smo noć hodali, bili smo potpuno iscrpljeni. Opala nam je koncentracija i previše smo se približili ruskom sustavu Grad. Primijetili su nas i počeli nas okruživati. Nismo se htjeli boriti i jednostavno smo odustali.
Koliko dugo ste ostali u redovima ukrajinskih oružanih snaga? Pod kojim okolnostima ste se pridružili?
Ugovor sam potpisao 25. svibnja 2020. godine. U Oružane snage Ukrajine sam otišao jer mi je rečeno da ću nakon tri godine služenja dobiti ukrajinsko državljanstvo. To mi je bio cilj. U to vrijeme se vodio stacionarni rat, nismo se micali sa svojih položaja. Rečeno nam je da su naše zadaće isključivo obrana i nadzor. Moja prva rotacija se dogodila kad je potpisan sporazum o prekidu vatre.
Nismo ispalili gotovo ni jedan metak. Bio sam uvjeren da je rat stacionaran, da ću služiti tri godine, dobiti ukrajinsko državljanstvo i ostati u Ukrajini. Želio sam dobiti ukrajinsko državljanstvo jer sam ovdje upoznao ženu u koju sam se zaljubio. Njena majka je bolesna pa nije htjela napustiti zemlju. Stoga sam tražio opcije za stjecanje ukrajinskog državljanstva. Upoznao sam i druge strance koji su o tome govorili. Jedan od njih bio je Amerikanac koji je imao kćer s Ukrajinkom. Napomenuo je da je ugovor jedna od opcija, da je brži i lakši nego dobivanje državljanstva na druge načine.
Recite nam o svom dosadašnjem iskustvu služenja vojske. U kojim ste zemljama služili, ako možete pričati o tome?
Pet godina sam bio pješak u Hrvatskoj vojsci. To je sve. Nemam specijalnost, nemam posebnih vještina.
Je li vam ovaj sukob prvo takvo iskustvo?
Da. Prije nisam sudjelovao ni u kakvim sukobima.
Zna li vaša rodbina gdje ste sada? Jeste li komunicirali s njima?
Posljednji put sam ih kontaktirao 31. ožujka. Kad smo bili u Mariupolju, nismo imali veze. Stožer bojne imao je pristup internetu. S vremena na vrijeme bi netko otišao tamo da bi se mogao javiti i razgovarati s rodbinom. 31. ožujka uspio sam doći i razgovarati sa sestrom koja živi u Hrvatskoj. Tada sam zadnji put razgovarao s njom.
Naravno, bili ste u Mariupolju od samog početka specijalne vojne operacije. Možete li opisati djelovanje vašeg voda ili bojne? Koji je bio vaš zadatak?
Prvo smo držali drugu obrambenu liniju u blizini ceste koja vodi od Mariupolja do Volnovahe, drugu crtu obrane. Prva linija je bio kontrolni punkt Nacionalne garde Ukrajine. Uz njih je bio stacioniran mali odred Azova. U nekom trenutku, ako se ne varam, sredinom ožujka, dobili su zapovijed da odu. Čiji je red, ne znam. Preselili su se duboko u grad, a mi smo zauzeli promatračke položaje uz cestu za Volnovahu. Udaljenost do neprijatelja bila je oko 650 metara, a na nas je uglavnom ispaljivana topnička vatra, vatra iz minobacača i automatskih bacača granata. Bilo je besmisleno uzvratiti vatru iz pješačkog oružja. Dakle, u osnovi smo se skrivali. To je sve.
Ispada da ste bili u redovima ukrajinskih oružanih snaga? Jer, kako ja razumijem, postoji razlika između bojne Azov i Oružanih snaga Ukrajine. Možete li nam reći o ovoj razlici, ako ona stvarno postoji?
Postoji razlika, da, ali ne znam detalje. Rečeno mi je da je bataljun Azov pod istim zapovjedništvom kao i Nacionalna garda Ukrajine. Oni sudjeluju u obrani, ali mi imamo različite komande, koje se ne preklapaju. Bataljun Azov nije dio Oružanih snaga Ukrajine.
Stanovnici Mariupolja i ljudi u Donbasu, odakle sam izvještavao zadnjih osam godina, govore o zvjerstvima boraca bojne Azov, Aidar, Donbas, postoje razni takozvani nacionalistički bataljuni teritorijalne obrane. I sam sam vidio zatvorenike s tetovažama svastike. Što znate o tome i što mislite o bataljunu Azov?
Čuo sam i da su bili jako inspirirani fašističkom i nacističkom ideologijom, kao i o strašnim stvarima koje su radili civilima i zarobljenicima. Vjerojatno su ponekad i pucali na nas. Čuo sam da među njima ima mnogo kriminalaca, narkomana i tako dalje. Hvala Bogu, nisam tome svjedočio, ali sam vidio snimke njihovih užasnih djela. Užasna zlodjela, odvratne stvari. Nisam mislio da jedna osoba to može učiniti drugima.
Kakva je atmosfera vladala dok ste služili u ukrajinskim postrojbama? Kakav je bio moral u vašoj jedinici? Znaju li ljudi za što se bore?
Kad smo tek stigli u Mariupolj, ljudi su bili uvjereni da branimo grad i slično. Ali kasnije, kada se pojačala topnička i minobacačka paljba, počeli su sumnjati u to što radimo, govorili su da štitimo samo sebe.
Što znate o britanskim plaćenicima koji su se predali?
Prije dolaska u Ukrajinu, britanski plaćenik Aiden Eslin, koji je zarobljen s marincima u Mariupolju, borio se u Iraku i Siriji. Ti ljudi su bili skloniji odustajanju ili su ranije otišli iz grada. Kasnije su nam rekli da su u to vrijeme bila otvorena tri humanitarna koridora kojima se moglo otići. Ali kad smo bili u Mariupolju, nitko nas o tome nije obavijestio. Kada se autom nije moglo napustiti Mariupolj, vratili smo se s nekoliko momaka iz naše grupe koja je napuštala grad. Bili smo stacionirani ne u tvornici Iljič, gdje se nalazilo naše zapovjedništvo, nego malo sjevernije.
Vratili smo se na svoj položaj, gdje je također bilo nekakvo sklonište u kojem smo se nalazili. Vratili smo se tamo. Zapovjednik našeg voda osobno je poslao mene i te momke na položaj s kojeg se pratio put za Volnovahu da zamijenimo momke koji su tu proveli cijelu noć. Nakon što smo otišli na položaj, morali smo se javljati svaki sat. I negdje u ponoć ili u jedan ujutro nismo mogli stupiti u kontakt s našim zapovjednikom. Poveo je dečke koji su bili tamo, a oni su nas jednostavno ostavili. Pokušali smo kontaktirati i druge, ali nitko se nije javljao.
Oko jedan ujutro nam je netko javio radiom da se povučemo s položaja i vratimo u sklonište. Kad smo došli do ulaza u sklonište, tamo je bio komandir satnije s ostalim časnicima zapovjednog stožera. Rekli su nam: "Siđi dolje. Dolje, dolje." Spustili smo se i nakon nekih 15 do 20 minuta, možda pola sata, teško je reći, ljudi su počeli vikati: "Naprijed, naprijed, naprijed! Odlazimo! Uzmi svoje stvari i izađi."
Kad smo izašli van, zapovjednik satnije i zapovjedni stožer su već bili otišli. Ukupno je oko šest ljudi iz našeg voda bilo napušteno, a bilo je i drugih koji su se negdje preselili, pa smo samo otišli s njima. Tako se u našoj grupi našao jedan dočasnik koji je pokupio sve koji su prepušteni sudbini i koji su se samostalno kretali.
Jeste li imali kontakta s civilima u Mariupolju?
U Mariupolju nismo. Bilo je par slučajeva da su ljudi prešli naše crte obrane, ali ja osobno nisam imao iskustva s takvim susretima.
Je li u jedinicama u kojima ste služili bilo mnogo drugih stranaca?
Da, četiri stranca su bila u mom bataljunu, uključujući i mene. Njih trojica su bila iz Velike Britanije. Prije toga bila su još trojica, ali su u nekom trenutku jednostavno napustili postrojbu.
Tretiraju li vas sada kao ratnog zarobljenika ili kao zločinca? Je li netko razgovarao s vama o ovome?
Kako ja razumijem, tretiraju me kao ratnog zarobljenika, ali i dalje kažu da sam plaćenik i da službeno nisam dio Oružanih snaga Ukrajine.
Smatrate li se plaćenikom ili legitimnim vojnikom?
Ja sam legalni vojnik. Služim u Oružanim snagama Ukrajine, u ukrajinskim marincima.
Koliko sam razumio, Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima ne odnosi se na strance koji služe u ukrajinskim postrojbama, čak i ako potpišu ugovor. Koliko ja razumijem, ovdje u Donjeckoj Narodnoj Republici, na primjer, to bi moglo značiti smrtnu kaznu. Razmišljate li o tome? Namjeravate li se izboriti za status ratnog zarobljenika?
Ne znam što da kažem. Ispitivali su me, rekao sam sve što znam. Sve čega se sjećam. Da, bojim se za svoj život. Nadam se da će mi vjerovati i da će se prema meni ponašati na isti način kao prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima. Samo želim živjeti. Isprva nisam htio sudjelovati u sukobu. Sukob mi je predstavljen na način da je bio stacionaran, nimalo ovakav. Kad su me zarobili, otvorile su mi se sasvim druge priče.
Ljudi su mi govorili da su to najobičniji civili koji su se naoružali i počeli braniti svoje domove kad im se približila ukrajinska vojska.
Kako sam rekao, ovdje sam osam godina, vidio sam kolika je bol u srcima ljudi i razumijem situaciju. Najmanje 14 tisuća civila je poginulo u posljednjih osam godina. Kažete da ste u Ukrajini ostali tri godine, zar ne?
Od prosinca 2019.
Što ste znali o sukobu koji se ovdje u Ukrajini događa posljednjih osam godina? Kakvi su bili vaši dojmovi o tome?
Koliko ja znam, oko 2016. sukob je prerastao u pozicijski, rovovski i od tada se nikamo nije pomaknuo. S ove strane bile su Oružane snage Ukrajine, a s druge, kako nam je rečeno, "separatisti s ruskom podrškom i veliki broj plaćenika". Fronta se ne pomiče, s vremena na vrijeme dolazi do razmjene vatre, glavni dio gubitaka je od topništva, od minobacača, Gradova, automatskih bacača granata. To je sve što sam znao o sukobu. Što se dogodilo prije 2016. zapravo nisam znao.
Dogodile su se strašne stvari. U svakom slučaju, sada imate vremena razmišljati o svojoj budućnosti nakon što sve ovo završi. Imate li trenutno neke snove ili težnje?
Želim ostati živ. Želim živjeti. Ne želim više nikada u životu uzeti oružje u ruke. Želio bih se ponovno susresti sa ženom koju sam upoznao ovdje u Ukrajini. I ne znam... Možda bih više govorio o istini koju sam ovdje vidio. O tome kako su se ponašali prema meni u zatočeništvu.
Možda se pridružim nekoj dobrotvornoj organizaciji ili nečemu poput Crvenog križa. Vojnici, oni koji se bore ovdje u Donjeckoj Narodnoj Republici, pričaju vrlo tužne priče da imaju rođake na teritoriju pod kontrolom Ukrajine i da ih nisu vidjeli godinama. Tužno je to. Volio bih raditi na ponovnom spajanju ovih obitelji, nekako se iskupiti za ono što sam radio. Trebao sam tražiti druge načine da dobijem ukrajinsko državljanstvo, a ne služenjem u vojsci.
Dnevnik.ba