Ilija Majić iz Fojnice na lokalitetu Crvena stijena nadomak Kiseljaka izgubio je dvojicu stričeva, Iliju po kojemu je dobio ime i Niku. Iako on nije bio rođen u vrijeme kada su na posebno okrutan način pobijeni, križni put njegove obitelji, ali i brojnih poznanika itekako mu je poznat.
„Pored dvojice stričeva koji su ovdje ubijeni na posebno okrutan način, stric Ilija je zaklan lopatom, žrtve komunističkog režima bili su i moji otac i majka, otac je sedam godina proveo u zatočeništvu, majka je osuđena na tri godine, a odležala je 27 mjeseci u zatvorima u Zenici, Sarajevu, Stocu. Moje stričeve ubio je Rešad Dizdarević i komunistička elita Fojnice. Komunisti su i danas nažalost dio vlasti, čak i u Hrvatskoj, te su ovakvi zločini ostali do kraja neistraženi“, kazao je za Art Info Ilija Majić kojemu su roditelji prenijeli da je još sedmorica njihovih bližih susjeda i poznanika ubijeno na Crvenoj stijeni, a u Bakovičkoj Citonji i okolnim naselja u ovom dijelu Fojnice njih 40 skončalo je na isti način.
Priča o njihovoj žrtvi prenosi se iz naraštaja na naraštaj. Tako se uspomeni na ubijenog pradjeda Franju Marjanovića pokloniti došla njegova praunuka Marijana Cvijanović.
„Došla sam odati počast mome pradjedu koji je iz Gromiljaka odveden u nepoznato i po onomu što su mi pričali ovdje ubijen“, kazala je Marijana Cvijanović koja s obitelji živi u kiseljačkom naselju Brnjaci.
Pored obitelji, žrtvama su počast odali i članovi Udruge hrvatskih političkih zatvorenika, udruga proizašlih iz Domovinskog rata i hrvatski politički predstavnici iz Kiseljaka. Molitvu za njihove duše predvodio je fra Zoran Vuković, kiseljački župnik. Pored odavanja počasti, pročitana su i imena 105 žrtava od njih oko 600 koliko se pretpostavlja da je ubijeno na
„Oni su ubijani od svibnja 1945. godine do 2. veljače 1951. godine kada je pogubljena posljednja žrtva Ivo Cvjetković. Bez prava na suđenje odvođeni su po nalogu tadašnje UDBA-e na saslušanja s kojih se nisu vraćali. Barake pored sadašnjeg Doma zdravlja napunile bi se tijekom dana, a ujutro bi bile prazne. Ljudi su ubijani bez prava na suđenje, samo u jednom navratu, i to 15. svibnja 1945. godine, vatrenim oružjem. Kako su se ljudi koji žive u okolini žalili, ali i radi skrivanja zločina, kasnije su ubijani tupim predmetima, maljevima, lopatama. Neki su umirali danima, ljudi su čuli jauke, ali im nitko od mještana nije smio pomoći jer bi i sam završio u zatvoru. Psi su raznosili dijelove njihovih tijela, ali obitelji nisu imale pravo pokopati ih niti se o tomu smjelo govoriti“, saznanja su koja je o komunističkim zločinima koji su se početkom svibnja 1945. godine događali na Crvenoj stijeni prenio Ivo Miro Jović, član Organizacijskog odbora obilježavanja godišnjice stradanja.
Po saznanjima koje su prikupili članovi Odbora, na Crvenoj stijeni ubijeno je oko 600 većinom Hrvata iako je među žrtvama bilo i pripadnika drugih nacionalnosti, iz svih krajeva središnje Bosne, od Žepča i Usore preko Uskoplja i Lepeničke doline do Vareša i Sarajeva.
Za pogubljenja na Crvenoj stijeni nitko nije odgovarao, iako je njihov krvnik Rešad Dizdarević godinama živio u susjednoj Fojnici uživajući i nakon pada komunizma ugled u društvu. Upravo je to ono što obitelji žrtava najviše boli. Oni koji su njihove očeve, djedove i rodbinu okrutno likvidirali bez prava na suđenje i obranu, samo zato što su bili pripadnici ili na bilo koji način povezani s poraženom vojskom nakon Drugog svjetskog rata, i danas su ugledni članovi društva.
BiH službeno nikad nije osudila komunističke zločine iako je čelnik bivše države Josip Broz Tito proglašen jednim od najvećih diktatora i krvnika 20. stoljeća.
Vremena njegove 35 godina duge vladavine mnogi se još uvijek s nostalgijom sjećaju zatvarajući oči pred zločinima režima kojem je bio na čelu.
Dnevnik.ba