Po riječima jednog od pokretača ove inicijative Mirada Ćupine, most je srušen 11. lipnja 1992. godine, a do danas ništa nije urađeno kako bi njegovi dijelovi bili izvađeni iz vode.
- Prošlo je blizu trideset godina od rušenja Carinskog mosta a ništa se nije učinilo. Mi želimo da pokušamo zajedničkom aktivnošću s Gradom i gradskim vlastima te ostalim stanovnicima Mostara da taj srušeni dio mosta izvučemo iz vode jer bi htjeli osigurati da ova naša ljepotica Neretva služi građanima, da je vratimo njima, a i da građane vratimo njoj – kazao je Ćupina.
Dodao je kako su se u pisanoj formi obratili tajniku Mjesne zajednice, koji je njihov dopis proslijedio nadležnim vlastima, a u narednom periodu sastat će se s predsjednikom Gradskog vijeća, kao i gradonačelnikom Mostara kako bi i gradske vijećnike upoznali s njihovom aktivnošću.
Pozvali su i sve mostarske ekološke organizacije, kao i sve one koji bi mogli pomoći u ovoj situaciji, da im se pridruže.
- Od ove aktivnosti nećemo odustati. Ako vlasti ne mogu riješiti ovaj problem, mi tražimo da nam izdaju odgovarajuće dozvole i suglasnosti kako bi mi svojim radnim snagama i svojim donacijama to pokušali riješiti, da kasnije ne bi dolazili u konflikt s inspekcijom i eventualno policijom – kazao je Ćupina.
Pozvao je građane Mostara da učine sve kako bi njihov grad postao još ljepši.
- Mostar je divan grad i mnogi bi poželjeli da žive u njemu. Hajdemo učiniti da nam grad bude ljepši, a kombinacijom građanske inicijative i gradskih vlasti može se mnogo toga postići. Kad se osigura čistoća Neretve imat ćemo i šetnice po rijeci, te ona četiri mjeseca kad je kod nas najveća vrućina sići ćemo na Neretvu i rashladiti se. Ljubav prema gradu se mjeri samo djelima, a ne pričom – poručio je Ćupina.
Arhitektica Alma Papić, stanarka Mjesne zajednica Carina, kazala je kako ostaci srušenih mostova, koji predstavljaju opasan građevinski otpad radi armatura koje su nevidljive na površini vode, radi velikih betonskih gromada koje mijenjaju tok Neretve sada onemogućavaju da se rijeka iskoristi kao resurs za razvoj sportova na vodi kako rekreativnih, tako i takmičarskih.
- Na primjer, Neretva je poznata kao vrlo brza voda, ima i svojih virova i to bi bilo idealno mjesto za organizaciju takmičenja u kajacima na brzim vodama, zatim raftinga, sportskog ribolova i drugo, ali prvenstveno moramo osigurati uvjete za ljude koji će se uključiti u takve aktivnosti – kazala je Papić.
Zbog toga je, kaže arhitektica, neophodno da se izvadi građevinski šut, da se smanji rizik i da se otvore mogućnosti da se Neretva koristi kao resurs.
- Bitno je naglasiti da u današnjoj Europi koja je izuzetno urbanizirana, imati rijeku koja teče u svom prirodnom koritu je nemjerljiva blagodat. U tom njenom prirodnom koritu imate svu pripadajuću floru i faunu, znači sav onaj oblik života koji prirodno živi u takvom okruženju, a sve to se nalazi u urbaniziranom centru i bi bilo potrebno taj resurs još više promovirati i približiti gledateljima – ocijenila je.
Na primjer, kaže Papić, bilo bi sasvim lako instalirati neke reflektore uzduž obala koji će ljeti na površini vode praviti nekakav svjetlosni light show za posjetioce ili organizirati festivale svjetlosti kako se radi u velikim gradovima Europe tijekom ljeta i ljetne sezone.
- Onda cijeli grad postaje pozornica, a mostovi su ustvari gledalište i mi dajemo ljudima razloga da budu na tim mostovima a ne samo da pređu – naglasila je arhitektica.
Devastacija korita Neretve razlog je što se ovoj inicijativi pridružio i Mili Trbonja, član Udruženja ribolovaca "Neretva 1933" i stanovnik MZ Carina, koji je kazao kako bi vađenje ostataka mosta iz rijeke značilo mnogo i za mostarske ribolovce.
- Nestaje nam endemske pastrve i jegulje radi ovakvih stvari koje nisu završene nakon rata. Kroz grad se radi urbicid, a uništavanjem korita rijeke nestaju endemske ribe i volio bih da se to nekako može zaustaviti i spasiti- poručio je Tbronja.
Dnevnik.ba