Article_Top_970x250

NAKON 28 GODINA Nekažnjeno ubojstvo hrvatske djece najveća je uvreda hrvatskom narodu, ikada!

nekažnjeno ubojstvo djece

NAKON 28 GODINA Nekažnjeno ubojstvo hrvatske djece najveća je uvreda hrvatskom narodu, ikada!

lip 10, 2021

Piše: Jurija Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

„Vidjela sam , iz stana, granatu kako pada na igralište u blizini roditeljske kuće. Trčala sam koliko me noge nose. Nisam zatvorila prozor, niti vrata od stana. Prostor nije postojao. Vrijeme nije postojalo. Granata je pala bratu točno iza leđa. Na mjestu je bio mrtav. Sestra je, još uvijek, bila živa u trenutku kada je otac stigao na igralište. Uzeo je njeno malo , bespomoćno tijelo u ruke i stajao. Protrčala sam pored njega tako. Nisam shvatila niti da je to on, niti što se događa. Zaustavila sam se kada sam ugledala bratovo tijelo. Ležao je mrtav jednom nogom savijenom u koljenu. Nakon što sam se srušila , policajac me odveo u kuću govoreći kako mi nije mjesto vani. Vrištala sam tražeći roditelje, a onda su uveli i majku“… starija sestra Dijana u borbi sa sobom svjedoči kroz najgorče suze koje se isplakati mogu…

Između nas je sada jedan vijek, a u tim vijeku jedan cijeli život. A tebe nema više. 

Ugasili smo svijeću pokraj zatvorenog kovčega i pošli. Korak nikad nije bio teži, dan nikad nije bio duži, a bijela nikad tužnija. Tvoja kosa sjala se na lipanjskom suncu, a tvoj osmijeh lomio zvuk, prodirao kroz zidove. Kad smo zatvarali kovčeg, tvoja kosa i dalje je sjala... A tebe nema, i nema, i nema te više.

Trešnje su dozrele i nagodinu, čak je i klasje mirisalo tog kolovoza. Ali tebe nije bilo da me upitaš zašto. Jer, nema te više. Tog Božića šutjeli smo na večeri za praznim stolom, a za Uskrs pronašli snagu za molitvu. 

I odem na groblje da kunem i proklinjem, da razbijam i vrištim, da te nekako vratim. A tebe nema, i nema, i nema te više. I bojim se večeri, bojim se mraka, jer, u koju sobu noćas da legnem? Koje bijele zidove noćas da mrzim? Kojem Bogu večeras da sse pomolim, jer tebe nema više?

...

10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir. Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.

Punih 28 godina nakon – i dalje nema kazneno odgovornih za pogibiju osmero hrvatske djece u Vitezu. Pravde nema pred sudom BiH, nema je niti u Haagu. Međunarodna zajednica je prihvatila samo Bošnjake kao žrtve rata.

Na današnji dan, djeca su raznesena granatom. Vojska koja ih je raznijela navodno je baštinila anti-fašističke vrijednosti. Znači li to da su djeca bila fašistoidna? Može li general ARBIH doći u Vitez, na godišnjicu pokolja, održati predavanje o anti-fašističkim vrijednostima? Jer, ukoliko zagovarate i tumačite određene filozofije i vrijednosti, ne moraju li one vrijediti na svakom kutku BiH? Zar vrijednosti koje zastupate u Sarajevu ne biste trebali zastupati i u Vitezu?

...

Nekažnjeno ubojstvo djece najveća je uvreda za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Sve što je uslijedilo, sve s čim se Hrvati BiH bore do danas - posljedica je zataškavanja ubojstva djece hrvatske krvi...

Na mjestu pogibije, ispod hrasta, sada stoji spomenik.

Na dječjem igralištu, niti u jednom paralelnom svijetu, nikada ne bi smio stajati spomenik!

...

Od te granate, jedine koja je ispaljena u Vitezu tog dana, poginulo je ukupno osmero djece; Sanja i Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović i brat i sestra Augustina i Velimir Grebenar.

Počivali u miru, anđeli.