Article_Top_970x250

Najveći projekt u povijesti civilizacije: Kina ovo mjesto usred ničega planira pretvoriti u centar globalne ekonomije

novi put svile

Najveći projekt u povijesti civilizacije: Kina ovo mjesto usred ničega planira pretvoriti u centar globalne ekonomije

velj 01, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

FOTO: Profimedia/Alamy/Reuters

'Euroazijsko središte nepristupačnosti' je drugo i nešto upečatljivije ime za pustoš. Ta je točka na čitavom planetu najudaljenija od mora ili oceana. Smještena je u Kini, tek nešto istočnije od granice s Kazahstanom, do najbliže luke ili mora ima najmanje 2.500 kilometara u bilo kojem smjeru i kuda god pogledate okružuju vas bijele stepe i plavo-bež planine. To je najrjeđe naseljeno mjesto na svijetu. I baš tamo, među posljednjim preživjelim nomadskim plemenima centralne Azije, na mjestu smještenom između dvije grane planinskog masiva Tian Shan na rubu Kazahstana, raste najveći infrastrukturni projekt u povijesti moderne civilizacije, piše u velikoj reportaži novinar Ben Mauk za ugledni New York Times.

Oko 130 kilometara od tog središta nepristupačnosti, odmah nakon granice s Kazahstanom, nalazi se selo Khorgos. Većinu svoje povijesti Khorgos je bio na opskurnoj periferiji međunarodnih događanja, a službeno broji tek 908 stanovnika. No, zadnjih nekoliko godina, postalo je mjesto od iznimne važnosti za globalnu ekonomiju.

Mjesto je dio inicijative neformalno poznate kao Novi put svile koji je naumila izgraditi Kina i koji bi trebao sadržavati ogromnu mrežu autocesta, željezničkih pruga i drugih prijevozničkih ruta. Kad bude dovršena, ta 'Belt and Road Initiative' ('Inicijativa pojasa i puteva') ili B.R.I., kako je formalnije ime projekta, spojit će Kinu i njezine priobalne tvornice s centralnom, jugoistočnom i južnom Azijom, državama Perzijskog zaljeva i Bliskim istokom, s Afrikom, Rusijom i čitavom Europom. Razmjere i ambiciju koja stoji iza ovog projekta teško je i zamisliti.

Pobjeda globalnog nad lokalnim

Khorgos je početak ovog projekta i međunarodna zona slobodne trgovine koja obećava postati novi Dubai. Zahvaljujući svojoj poziciji na granici Kine, uskoro najveće ekonomije na svijetu, i Kazahstana, zemlje najudaljenije od mora, ovo mjesto postalo je vjesnik u budućnosti povezanog i premreženog svijeta u kojem robe slobodno putuju s jednog kraja planeta na drugi, u kojem se može locirati svaku osobu i koji ima nevjerojatnu mrežu kupaca i prodavača.

Takva pobjeda globalnog i industrijskog nad lokalnim, izoliranim i ruralnim pokazuje ono što nam budućnost donosi, ako uopće bude budućnosti za našu vrstu.

- Kako će, doista izgledati budućnost? Tko će od nje imati koristi? I koja će biti cijena? Kako bih to saznao, ukrcao sam se prošlog srpnja na vlak (u spavaća kola, dakako) od Alma Ate, najvećeg grada u Kazahstanu, i zaputio prema kineskoj granici gdje sam se probudio okružen pustinjom, piše Ben Mauk u svojoj reportaži.

Khorgos je zapravo niz zaselaka koja okružuju nekadašnje trgovačko mjesto zvano Zharkent. NYT-ov novinar piše da je primijetio mnoštvo deva, šarenih džamija i natpisa na ujgurskom koji upozoravaju da se ne zaboravi prošlost. Nekoliko otrcanih brodskih kontejnera služe kao središnja tržnica, a par taksista, među njima i Nunur, koji je u Kazahstan došao 1962. godine iz Kine, beznadežno stoje uz štand s lubenicama. Te iste godine je više od 60.000 kineskih Ujgura i Kazahstanaca pobjeglo u tadašnji Sovjetski Savez i to zahvaljujući putovnicama koje im je izdao konzulat u kineskom Xinjiangu i uz svesrdnu pomoć kineskih graničnih policajaca.

Nunur se sjeća kako su ga roditelji nosili preko crvenih planina do Khorgosa.

- Otvorili su granicu i pustili nas na sovjetski teritorij, prisjeća se Nunur, spominjući pritom i glasine da su njihove prijatelje i rođake koji su ostali kasnije zatvorili ili čak ubili.

Bojeći se za svoju sigurnost, Nunur nije želio odati svoje prezime. Njegovi roditelji koji su u Kini uzgajali pšenicu, zaposlili su se na kolektivnoj farmi. Majka je kuhala, otac je naučio voziti traktor, a Nunur, s vremenom, popravljati ga te je postao izvrstan mehaničar.

Reporter je zamolio Nunura da ga odveze na mjesto odakle bi mogao vidjeti čitav Khorgos. Na putu su prošli uz polja kukuruza koja su mu dodijeljena nakon ukidanja kolektivnih farmi.

Iako se nakon osamostaljenja 1991. Kazahstan, barem prema lokalnim standardima, obogatio zahvaljujući nafti, njegova ekonomija se i dalje temelji na poljoprivredi i stočarstvu. Nunur kaže da u njegovom selu kuće i dalje nemaju vodu, a svuda naokolo su ostaci nekadašnjeg centralnog sovjetskog planiranja poput sada zatvorene vinarije i mljekare.

Od Kine do Skandinavije

Planovi Kine su mnogo ambiciozniji te planiraju svojim B.R.I. pojasom spojiti istočnu Kinu sa Skandinavijom. Do danas se u projekt koji uglavnom financira Kina uključilo 68 država, u kojima živi oko dvije trećine ukupne svjetske populacije.

Kineske firme tako ulažu u izgradnju autocesta i elektrana na ugljen u Pakistanu, u luke u Grčkoj, plinovode i naftovode u središnjoj Aziji, u industrijski grad u Omanu, cestovnu infrastrukturu u Laosu i slično. Kina posjeduje dionice luka od Mjanmara do Izraela, od Mauricijusa do Belgije.

Dosad je za projekt B.R.I. utrošeno već 200 milijardi dolara, uglavnom u Aziji, a pretpostavlja se da će još biti potrošen bilijun dolara na stotine projekata širom svijeta. Kad se uračunaju i iznosi koje će potrošiti ostale države, cifra se penje na osam blijuna dolara. Bilijun je, pojednostavljeno, milijun milijuna.

Projekt B.R.I. je toliko velik da njegovo opisivanje pomalo nalikuje na globalnu vremensku prognozu. Neke pojedinačne komponente protežu se i po nekoliko stotina kilometara, poput koridora Kina-Pakistan vrijednog 68 milijardi ili koridora Bangladeš-Kina-Indija-Mjanmar. Veličina projekta B.R.I. je nedokučiva, no u Khorgosu, početnoj točki, novinar NYT-a mogao se, kako piše, izbliza uvjeriti u razmjere tog posla.

Nunur ga je odveo izvan mjesta odakle je mogao vidjeti kinesku granicu te vjerojatno novo raskrižje svjetskih ekonomija.

- Lako je bilo zamijetiti kinesku stranu granice. Instant grad koji je ondje niknuo 2014. također se zove Khorgos i ima oko 100.000 stanovnika. U daljini sam vidio i kranove nove suhe luke, tj. kopnenog logističkog centra za teretne vlakove koji je počeo s radom 2015. i koji bi uskoro mogao postati najveći takav centar na svijetu. Uz tu suhu luku, zapravo kolodvor, prostire se raščišćen prostor za neke buduće tvornice i skladišta za buduće stanovnike Khorgosa, piše Mauk.

 - Do nas je došao upravitelj luke i upitao nas želimo li da nam pokaže okolicu. Vratili smo se u auto i prošli pored stražara s puškama na ramenima koji su izgledali kao da se dosađuju. Upravitelj je znao njihova imena i općenito je izgledalo kao da se svi poznaju, navodi novinar.

- Daj mi malo suncokretovih sjemenki, rekao je upravitelj stražaru, a ovaj je posegnuo u džep i nasuo mu hrpu na dlan. Upravitelj im je objasnio da novinar želi vidjeti kinesku stranu. Stražar se odmaknuo i podigao rampu.

Nekoliko kilometara dalje prostire se najveća kineska oblast, autonomna regija Xinjiang. Reporterska ekipa ipak nije pokušala onamo ući s obzirom da posljednjih godina kineska vlada ondje provodi politiku tzv. deekstremizacije koja se ponajprije odnosi na muslimane unutar ujgurske etničke grupe koji čine oko pola populacije ovog područja.

Prema procjenama, između 800.000 i dva milijuna ljudi, što je oko 15 posto muslimanske populacije u Xinjiangu, vlasti drže zatočenima u koncentracijskim kampovima, kojih je više od 1000.

Slijeva stoka, zdesna budućnost

S mjesta na kojem se NYT-ov novinar nalazio nije se moglo vidjeti ništa od toga. Sve je djelovalo mirno. S njegove lijeve strane moglo se vidjeti pastire i stoku, u daljini polja kukuruza i suncokreta. 

A s desne strane uzdiže se moderna budućnost trgovine.

- Mogli ste stisnuti oči i zamisliti da je pred vama čitava povijest ljudskog roda, od prvih stočarskih plemena pa sve do sadašnjosti, opisuje svoje dojmove Mauk.

Kina nikad nije objavila službeni mapu B.R.I. pojasa, niti popis odobrenih projekata kao ni točan broj zemalja koje sudjeluju u projektu. No, baš ta maglovitost možda je jedna od prednosti. Umjesto da je predstavljen kao popis megaprojekata i bilateralnih dogovora koji se mogu izjaloviti, B.R.I. je više nekakav nejasno vidljiv projekt međupovezanih infrastrukturnih elemenata u kojima Kina igra glavnu ulogu.

To je također okvir preko kojega kineske vlasti mogu predstaviti gotovo sve elemente svoje vanjske politike - od elektrana u Turskoj, pa do prve vojne baze na nekom stranom teritoriju u Džibutiju - sve to je dio onoga što komunistička partija predstavlja kao neprijeteću viziju win-win globalnog razvoja.

Xijeva ideja

Posljednjih je godina Kina već nekoliko puta proširila originalnu ideju predsjednika Xija Jinpinga 'Belt and Roada' pa se njezini krajnji dosezi čine neograničenima: 'Digitalni put svile' do granica virtualnog, 'Pacifički put svile' do Južne Amerike, prelazak Arktika putem 'Puta svile na ledu'. Xi je nedavno u Davosu veličao dosege globalizacije te svoj projekt stoljeća predstavio kao prirodni nastavak i jačanje trgovačkih puteva preko euroazijskog kontinenta.

S druge strane, kritičari B.R.I. projekt vide kao novi oblik kolonizacije ili dio strategije 'diplomacije putem klopke zaduživanja' koja zavodi siromašne nacije infrastrukturnim projektima koji će teško ostvariti dovoljnu zaradu da se pokriju čak i kamate zajma putem kojih su financirani.

To je trenutna situacija u luci Hambantota na Šri Lanki koju je financirala i na kraju preuzela kineska Harbor Engineering Company kad Šri Lanka više nije mogla otplaćivati dug. Centar za globalni razvoj nabrojao je barem osam zemalja uključenih u B.R.I. projekt koje su u takvoj opasnosti.

Kazahstan igra doslovno ključnu ulogu u kineskom planu. Projekt B.R.I. je prvi put predstavljen u Astani na ceremoniji na kojoj je bio nazočan i Xi Jinping i kazahstanski dugogodišnji predsjednik Nursultan Nazarbajev. Na istom su događaju dvojica šefova država predstavila i 30 milijardi dolara vrijedan projekt plinovoda.

Iako je kazahstansko gospodarstvo naginjalo Rusiji, 2007. je Kina istisnula Rusiju kao glavnog uvoznika, a kritičari se pribojavaju da će projekt B.R.I. gurnuti Kazahstan još dublje u svojevrsno vazalstvo i ovisnost o Kini.

- Neki ljudi misle da je Kina jednostavno prevelika, kaže Nygmet Ibadildin, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Kimep u Alma Ati. - Kazahstanci žele win-win situaciju s projektom B.R.I., no zasad Kina pobjeđuje puno više, dodaje.

Čak i u zemlji s malo demokratskih prava, postoje rizici za strana ulaganja. Zakon predložen 2016. godine, prema kojem bi se velike parcele dale u zakup kineskim kompanijama, izazvale su proteste diljem zemlje te primorale Nazarbajeva da još jednom promijeni odluku.

Nije pomogla ni kriza ljudskih prava u Xinjiangu iako kazahstanska vlada pazi da zbog neke nesmotrene izjave ne bi naljutila bogate partnere.

I dok diplomati iza zatvorenih vrata pregovaraju u ime Kazahstanaca u Xinjiangu - naime, u siječnju je kazahstanski ministar vanjskih poslova najavio da će Kina dopustiti 2000 Kazahstanaca, većinski muslimanskog naroda, da se odreknu kineskog državljanstva i presele u Kazahstan - vlada u Astani ne dopušta da situacija u susjedstvu utječe na suradnju dviju država.

Obostrane koristi

To najprije ima zahvaliti neposrednoj ekonomskoj koristi za obje zemlje, da se ne spominje zajedničku sklonost autokraciji, ali i nesvakidašnjoj prirodi projekta kakav je B.R.I.

U rujnu je kineska državna televizija objavila spot povodom pete godišnjice B.R.I. projekta koji je nalikovao na poznati spot Coca-Cole koji kaže: 'Želio bih svijetu kupiti kolu'. U ovom se kineskom spotu pak kaže: 'Želio bih svijetu kupiti cestu i opremiti je s ljubavlju', dok se izmjenjuju kadrovi koji prikazuju nasmijane desetke nacija svijeta u narodnim nošnjama.

No, ni ovaj spot ne definira B.R.I. projekt na konkretan način već, kao nekad spot za Coca-colu, kaže da je B.R.I. ono što svijet u ovom trenutku treba.

Ulaz u Khorgos uzdiže se iz pustinjske ravnice. Na horizontu se pojavljuju kranovi dizalica i silosi, a vlakovi svako toliko polako ulaze u suhu luku. Khorgos Gateway je možda najnaprednija takva luka u centralnoj Aziji, no svejedno zadržava nešto od kazahstanske ruralne atmosfere. Kad je reporter New York Timesa ušao u predvorje upravne zgrade, stražar mu je dao jabuku koju je ubrao u svojem vrtu.

Ravnatelj Khorgos Gatewaya, Zhaslan Khamzin, dočekao ga je, kaže, u vrlo urednom uredu koji gleda na ranžirni kolodvor.

- Ovdje leži budućnost. Khorgos je blagoslovljen svojim položajem. Pogledajte kartu: Kina je s jedne strane, Europa s druge, Rusija na sjeveru, Kavkaz i Iran na jugu. Zašto ovo ističem? Zato što se 90 posto tereta na svijetu trenutno prevozi morskim putem, kaže Khamzin.

Jeftino i brzo

Otkako je kroz ovu suhu luku 2015. prošao prvi teretni vlak, kineske kompanije sve više uviđaju prednosti kopnenog puta preko Azije. Preko ove luke prošli su kombajni John Deer za Azarbajdžan i komponente Hewlett-Packarda za zapadnu Europu. Dodaje i kako je morski put možda jeftiniji, ali je i triput dulji, dok je promet zrakom nemjerljivo skuplji.

Za usporedbu, kontejner koji prolazi kroz Khorgos u Europu će stići za 14 dana, brže nego morem i jeftinije nego zrakom.

- Mi ćemo postati središnja distribucijska točka. Za nekoliko godina, ako sve bude teklo prema planu, Khorgos će biti najveća suha luka na svijetu, kaže njezin direktor.

Počela je padati kiša, a radnici su potrčali dočekati vlak koji je ulazio u kolodvor. Unatoč prijateljskoj atmosferi između dvije zemlje, kineske granične vlasti vrlo su stroge u pogledu reda vožnje. Uprava kolodvora ponekad dozna da stiže vlak tek sat vremena prije nego se ovaj pojavi na horizontu pa se tad brzo pokreće pravi balet dizalica i kranova, mašina i ljudi i kontejneri se pažljivo istovaraju s vagona.

Nacionalna kazahstanska željeznička kompanija posjeduje 51 posto dionica kolodvora Khorgos. Ostalih 49 posto razdijeljeno je između dvije kineske kompanije u vlasništvu države.

Khamzin na kinesku prisutnost ne vidi kao na imperijalizam, već kao osiguranje da će čitav projekt uspjeti.

- Da Kinezi ovdje ne vide financijsku korist, ne bi ovdje ulagali, kaže.

Takve kombinacije su u Kazahstanu manje jednostrane nego u nekim drugim zemljama poput Šri Lanke pa je malo vjerojatno da će se i ovdje dogoditi što i tamo. No, kineske su investicije prigušile kazahstanski odgovor na ono što se događa muslimanima u Xinjiangu.

Distopija u Xinjiangu

Svaki vlak koji stigne u Khorgos, mora proći kroz tu kinesku regiju u kojoj živi oko 24 milijuna ljudi, uključujući 12 milijuna Ujgura i oko milijun i pol Kazahstanaca. Iako politički nemiri muče ovu regiju već desetljećima, vlasti Xinjianga na sve što smatraju provokacijom odgovaraju vrlo brutalno. 'Grijesi' koje kažnjavaju kreću se od isticanja vjerskih simbola poput nošenja brade ili molitve u javnosti pa do putovanja izvan zemlje ili čak razgovora s rođacima koji žive vani.

Za one koji još nisu u zatvoru, Xinjiang je postao distopijska zona premrežena nebrojenim kontrolnim točkama, patrolama, GPS nadzorom i pretresima domova.

Neki kažu da su takav nadzor i ostale sigurnosne mjere samo odgovor na pojačan promet teretnih vlakova kroz Xinjiang.

- Uloga Xinjianga je jako promijenjena od početka projekta B.R.I., kaže Adrian Zenz, stručnjak za kineski odnos prema manjinama. - Taj je projekt pretvorio Xinjiang u granični teritorij onoga što partijski čelnici zovu 'temeljnom regijom' razvoja. Zato je svijest ljudi u Kazahstanu o koncentracijskim kampovima tako važna tema jer može baciti negativno svjetlo na čitav B.R.I. projekt., dodaje.

Nakon posjeta kolodvoru, novinar NYT-a zaputio se u nekoliko kilometara udaljen Nurkent, novoizgrađeni grad prema kojem se kolodvor u Khorgosu, unatoč svojem simboličkom značenju, čini kao skromna operacija. Da se nalazi u SAD-u, bio bi ovo 26. po veličini lučki grad. U Khorgos Gatewayu ima samo 190 zaposlenika - policajaca, carinika, cestovnih radnika - od kojih većina živi u Nurkentu.

Osim nekoliko vrana koje grakću, grad je uglavnom tih. Kad je 2016. Nazarbajev posjetio ovo mjesto, predvidio je da će njegova populacija toliko narasti da će se grad spojiti s obližnjim Zharkentom, no sada je to teško zamisliti.

Srebrna kapija

Prostor na kojem je planirano proširenje obilježeno je srebrnom kapijom - obeliskom koji je zamislio slavni Frank Ghery - no, iza njega nalazi se samo šikara.

Dok je novinar razgledavao okolicu, u blizini se zaustavio auto. Čovjek sa slamnatim šeširom i u sandalama rekao mu je da je on ovdje čuvar. Zatim je iz auta izvadio dugačko crijevo i počeo zalijevati travu oko spomenute kapije.

- Ovo je ulaz u budući Nurkent. Ovdje će niknuti grad, uvjeravao ga je.

Još jedna specifičnosti Khorgosa je nagli razvoj tzv. otvorene pogranične zone, što je projekt poznat i kao International Center for Boundary Cooperation (I.C.B.C.), koji su Kina i Kazahstan uspostavili 2011. oko šest kilometara od kolodvora. U toj duty-free zoni državljani Kazahstana, spremni čekati u dugačkim redovima, mogu prijeći na kinesku stranu kako bi kupili jeftinu elektroniku. Iako postoji ograničenje koliko se stvari smije prenositi, kineski carinici svjesno odvraćaju pogled i omogućuju protok robe. Također, kineski turisti mogu prijeći u Kazahstan i kupiti ondje suvenire i kazahstanske delikatese.

Panel UN-a o ljudskim pravima regiju Xinjiang je opisao kao 'ogromni koncentracijski logor', no radnici Khorgos Gatewaya svejedno su reporteru NYT-a predložili da prijeđe na kinesku stranu kroz I.C.B.C. Inače, Khorgos Gateway i I.C.B.C. su jedna od nekoliko posebnih razvojnih zona uspostavljenih u koordinaciji s Kinom. Prva takva zona, Shenzhen, sada je grad od 12 milijuna stanovnika, no Khorgos je prva takva zona izvan granica Kine. Kineske vlasti najavljuju još 50 međunarodnih zona u raznim zemljama od Alžira do Vijetnama.

Novinar NYT-a napisao je i da su mu kazahstanske vlasti osigurale službenog vodiča koji ga je, kaže, dočekao ispred hotela u Zharkentu u kojem je odsjeo. - U novom mercedesu me vozio kao da smo upravo opljačkali banku, a zatim me upitao jesam li nervozan, opisuje novinar.

Službeni vodič

Vodičevo ime je Marat Abaiuly, a ako je I.C.B.C. zona slobodne trgovine, onda je Marat njezin ambasador koji bez problema prolazi sve kontrolne točke samo usput trubeći stražarima.

Bilo je 10 ujutro i već se stvorio red prekupaca i nakupaca koji žele ući na kineski teritorij kako bi nabavili robu.

Kina troši milijarde dolara na izgradnju svoje strane Khorgosa. Za usporedbu, kazahstanski dio I.C.B.C.-a uglavnom je tek san o boljoj budućnosti. Projekti poput luksuznih hotela, sportskih kompleksa i zabavnog parka su stali zbog nedostatka novca, a od mnogo čega su ostali tek ostaci nekadašnjih gradilišta.

U posljednje vrijeme Khorgos je kod Kazahstanaca postao simbol za krijumčarenje i korupciju. 2011. je razbijen 130 milijardi dolara vrijedan krijumčarski lanac, a 2016. je čelnik I.C.B.C.-a uhićen radi primanja mita. Lokalci nerado govore o tim javnim skandalima, no vidljivo je da je siva ekonomija lagano zamijenila držanje stoke kao glavni izvor prihoda.

Abaiuly je organizirao kombi koji je njega i novinara prevezao na kinesku stranu gdje su najveća atrakcija za sve Kazahstance koji dolaze u posjet četiri velika trgovačka centra. Ondje se prodaje sve: od elektronike do donjeg rublja. Jedan je centar u potpunosti posvećen prodaji krznenih kaputa koji su Kazahstancima jako važni pogotovo kao darovi za vjenčanja. Mnoštvo je i potpuno praznih trgovina. 

Neki od radnika trgovačkog centra su kineski državljani iz Xinjianga, a s obzirom da je NYT-ov novinar dobio čuo za slučajeve da su ljude iz te regije kažnjavali samo zbog razgovora s nekim strancima, s njima nije ni pokušavao zapodjenuti razgovor. Zato mu je, kaže, laknulo kad je naletio na razgovorljivu krznarku iz Kazahstana, Zhannur Erkenkyzy, koja radi na granici već šest mjeseci. Ovaj je posao dobila jer govori kineski, ruski, ujgurski i kazahstanski. Osim kao prodavačica, radi i kao model za kapute koje prodaje. Pokazala je i svoju Instagram stranicu.

Kazala je da radi sedam dana u tjednu osim ako ne traži slobodan dan. S obzirom na dugotrajan postupak prelaska granice, posao joj oduzme čitav dan. Jedan od najtežih zadataka joj je hvatanje lopova.

Mlate lopove

- Kad ulovimo lopova, stavimo oko ruke crvenu vrpcu i izudaramo ga palicama, priča veselo dok joj Abaiuly šapće: - Zašto novinaru govoriš takve ružne stvari o nama?

Na kazahstanskoj strani kineski turisti razgledavaju ponudu i isprobavaju razne delicije. Novinarska ekipa primjećuje ljude koji dosta upadljivo vuku za sobom prazne torbe. To su tzv. nosači koji Kazahstancima za određeni iznos pomažu preko granice prenijeti stvari s obzirom na to da Kazahstanci smiju prenijeti samo određenu količinu.

Na pitanje koliko ima tih nosača i koliko su česti, Abaiuly kaže: - O tome ne smijem govoriti.

Jedan od načina da se ispriča priču o središnjoj Aziji je razgovor o njezinim plemenima koja su se pretežno bavila uzgojem stoke. Ta su plemena uglavnom živjela neovisno sve do 18. stoljeća kad padaju pod kinesku, potom rusku, a onda i sovjetsku vlast.

1929. su Sovjeti naredili kazahstanskim pastirima da počnu raditi na farmama. To je u očima Sovjeta bio način da se civiliziraju ti, po njima, divlji narodi.

Zemlja koja je prije bila slobodna i služila za ispašu, tad je pretvorena u polja pšenice što je rezultiralo time da je uginulo čak 90 posto stoke u zemlji te je zavladala glad i posljedično smrt četvrtine populacije Kazahstana. Ta katastrofa je označila kraj nomadskog načina života tamošnjih ljudi, a Kazahstanci su postali manjina u republici koji su Sovjeti nazvali Kazahstanom njima u čast.

Nomadi i pastiri i dalje su u središtu kazhstanske mitologije pa i predsjednik Nazarbajev sam sebe opisuje kao 'sina, unuka i praunuka goniča stoke', no ta gospodarska grana na samom je rubu kazahstanske ekonomije.

Posljednji preživjeli stočari sele se sa svojom stokom u dolinu tijekom zime, dok se na planine vraćaju u proljeće. Jedno jutro reporter NYT-a posjetio je posljednje nomadsko selo Zhongar Alatau u ovom području.

- Bio je petak i većina je muškaraca bila u džamiji. Zamolio sam jednog lokalca, Turara, da me povede sa sobom u planine što je on rado učinio u svojoj Ladi s pogonom na sva četiri. Iznad nas su letjeli jastrebovi. Ljepota kazahstanske prirode me ostavila bez riječi, no Turar je ipak pronašao prikladan opis: 'To je kao ekran od kompjutera. Kao ekran s Windowsima', pojasnio jer.

Turar me doveo do mjesta nazvanog Crni klanac gdje nam se pridružio njegov mladi prijatelj Arsen Akhatay. Svako proljeće pomaže svojoj obitelji odvesti 50 krava i nešto konja gore na planinu. No, na jesen on odlazi u školu pa roditelji sami spuštaju stoku nazad u dolinu. No, između dvije seobe mnogo je slobodnog vremena koje ovdašnji ljudi često krate tradicionalnom igrom kokpar u kojoj se dvije momčadi natječu koja će prva obezglavljenu lešinu koze ubaciti u gol.

Akhatay, koji još uvijek pohađa srednju školu, rekao mi je da ne namjerava čitav život čuvati stoku već planira potražiti posao u Khorgosu, piše novinar NYT-a.

- Mnogi ljudi iz sela rade na granici kao nosači. Ima puno službenih poslova, ali još više neslužbenih, kaže Akhatay i dodaje kako bi volio postati čuvar na granici.

Uskoro im se pridružilo još ljudi, mnogi od kojih rade upravo kao nosači u I.C.B.C.-u. Rade četiri do pet dana tjedno, a u Kazahstan uglavnom prenose tekstil, posteljinu i elektroničke uređaje. Uobičajenog dana zarade između 15 i 20 dolara što je prilično velik novac. Ponekad se dogodi da zarade i 60 dolara, no to je rijetko.

Kršenje sloboda

Svijet je povezaniji nego ikad prije, no istovremeno ljude se i nadzire više nego ikad prije. I dok su neki slobodniji nego ikad prije, drugima su zapriječene osnovne slobode.

To najbolje dokazuje slučaj s lokalnog suda u Zharkentu u kojem se sudi Sayragul Sauytbay, Kazahstanki rođenoj u Kini koja je pobjegla iz Xinjianga i zatražila azil u Kazahstanu. Prije zatvaranja granica, Kazahstanci su slobodno prelazili granicu i posjećivali prijatelje i rođake. No, 2016. prelazak je postao težak pa su se Sauytbayim muž i njihovo dvoje djece trajno nastanili u Kazahstanu. Sauytbay koja je radila u jednom vrtiću u Xinjiangu, ostala je u Kini sa željom da im se uskoro pridruži. Oni su 2017. postali kazahstanski državljani, a s majkom su se sreli samo jednom i to u  I.C.B.C. zoni.

U travnju 2018. Sauytbay je s krivotvorenim papirima ušla u I.C.B.C. zonu i ušla u Kazahstan kao dio turističke grupe, no par tjedana kasnije uhićena je pod optužbom da je ilegalno ušla u zemlju i njezina je priča dospjela u javnost. Nedugo nakon što je njezina obitelj napustila Kinu, ona je premještena na posao čuvarice jednog kampa u  Xinjiangu. To je mjesto kasnije opisala kao 'zatvor u planinama' u kojem je iza visoke ograde bilo 2.500 ljudi. Morala je prihvatiti posao učiteljice u tom zatvoru te zatvorenike poučavati propagandu. Također, vlasti su joj zaplijenile putovnicu te joj zaprijetili smrću ako ikome progovori o onome što se u kampu događa.

Tijekom suđenja, Sauytbay je po prvi puta javnosti opisala kako se živi u Xinjiangu, a njezine su riječi dospjele na naslovnice svih kazahstanskih novina. I dok je jedni smatraju dijelom dijaspore te kažu da se ona samo vratila u domovinu, drugi se zalažu za njezin povratak u Kinu bez obzira na njezinu bojazan da će je tamo zatvoriti, a možda čak i ubiti. Većina ljudi smatra da su njezine šanse da dobije azil u Kazahstanu jako male, a još manje da dobije kazahstansko državljanstvo.

Iznenađenje u sudnici

Posljednji dan boravka reportera NYT-a u Zharkentu ujedno je bio i posljednji dan Sauytbayinog suđenja. Oko stotinu pristaša došli su do zgrade suda kako bi joj dali podršku.

Sauytbay je priznala da je nelegalno napustila Kinu i spremna je odslužiti zatvorsku kaznu. Samo ne želi da je vrate u Kinu.

- Nemam razloga za život ako nisam sa svojom djecom, kazala je sucu. Tužiteljstvo je već prije odbilo bilo kavu nagodbu pa je ono što se tad dogodilo doista neobično.

Glavni tužitelj je naglasio da je Sauytbay dobila jako veliku potporu kazahstanske javnosti te da apelira na sud da joj dopuste odslužiti uvjetnu kaznu u kući svojega muža te da je na taj način, praktički, oslobodi. Sauytbay je razrogačila oči od iznenađenja kao i većina prisutnih u sudnici.

Trenutak kasnije prostorijom se prolomio usklik oduševljenja.

- Iznenadilo me da su se ipak držali zakona, kazao je kasnije novinaru NYT-a poznati lokalni aktivist za ljudska prava Rysbek Sarsenbay. - Čak i ako je diktatura, Kazahstan se mora držati svojih međunarodnih obaveza, izjavio je.

No, proslava je možda bila preuranjena jer je kasnije stigla vijest da su Sauytbayina sestra i nekoliko prijatelja nestali u kineskim kampovima, a u listopadu je Kazahstan odbio njezin zahtjev za azilom. Za sada živi sa svojom obitelji, no njezin je pravni status nesiguran.

- Na povratku kući vozio sam se novoizgrađenom autocestom koja je dio koridora 'Zapadna Kina - Europa'. Vrijeme potrebno za put koji smo prešli, zahvaljujući autocesti je prepolovljen. Moj vozač nije imao pojma o suđenju kojem sam upravo svjedočio, niti je ikada čuo za Sayragul Sauytbay. On je samo sretan što ima novu autocestu kojom može prevoziti svoje mušterije od Khorgosa do Alma Ate i nazad. Iz auta smo promatrali okolicu i složili se da je Kazahstan doista prelijepa zemlja, zaključio je svoju veliku reportažu Ben Mauk za New York Times.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250