Mediji u Italiji i u svijetu dijele izuzetnu priču o smrti i ponovnom rođenju, priču o razuzdanom mladiću koji je postao svećenik, otac Davide Costalunga.
“Čini se nemogućim da me je Gospodin pogledao, pomislio na mene”, rekao je novinarki Marielli Gugole talijanskog dnevnika.
44-godišnji svećenik, zaređen 8. listopada prošle godine u pasionističkoj obitelji Caravate (Varese, sjeverna Italija), imao je 10 godina dugo putovanje.
Mladost potrošena na poroke
Mladost mu je bila raskalašna i posvećena porocima: alkoholizmu, čestoj nezaposlenosti, noćnim tulumima i burnim vezama. Proživio je mnogo samoće i patnje, godine praznine i besmisla, osjećajući se iznutra mrtvim. Kao i mnogi mladi ljudi, bio je izgubljen i pivo mu je postalo najbolji prijatelj.
“Počeo sam raditi s 14 godina i nakon što sam bio bačen u svijet odraslih, krenuo sam jedinim putem koji sam znao: pivo, diskoteke, noćni klubovi… i sve ostalo zbog čega sam umro iznutra”, rekao je Costalunga. “Nisam shvaćao da sam izgubio smisao svog života, da sam cijelo svoje postojanje bacio u vjetar”, rekao je za talijanski tjednik Verona Fedele, prenosi vjera.hr.
Početak ponovnog rođenja
Postoji jedna osoba – Davidova majka – i jedan datum – 7. veljače 2012. – koji su označili početak njegovog ponovnog rođenja.
“Prošlo je 20 godina otkako nisam išao u crkvu, a mama mi je bila jako bolesna. Nisam je mogao niti smio izgubiti. Bila je jedina koja me je voljela. Samo je ona za mnom suze lila”, rekao je novinarki.
Dotaknuo je dno, a sestra Barbara ga je nagovorila da ode na hodočašće u Međugorje. Isprva je mislio samo na zabavu. “Bio sam skeptičan, neodlučan; Nisam čak ni razumio razlog ovog putovanja”, rekao je. Ali onda se nešto dogodilo.
Isprva je hodao okolo i pio jeftino pivo, ali onda je osjetio neku čudu želju da ode na ispovijed i to je sve promijenilo.
„U toj sam se ispovijedi prvi put osjetio voljenim, nisam se osjećao osuđivanim, nego sam otkrio da postoji Otac koji me voli onakvog kakav jesam, s mojim ograničenjima i slabostima. Suze su tekle iz mojih očiju kao rijeke, taj dan je počeo novi život, rođen je novi David.”
Doista, kako kaže papa Franjo, “upravo su suze te koje nas pripremaju da vidimo Isusa”.
Ta ispovijed u Međugorju označila je početak njegova novog života.
David se nije smatrao dostojnim Božjeg pogleda punog ljubavi; učinio je previše stvari, živio raskalašenim životom bez svrhe. Ali on je kroz sakrament pomirenja iskusio da je Bog Otac koji nas čeka raširenih ruku i prije nego što mu se ispričamo. Njegovo postojanje nakon susreta s Kristom ponovno je bilo puno okusa, svjetla i nade – istih karakteristika kojima odiše i danas.
Sada uživam u svemu što radim (…) Ima i onih koji sumnjaju. Oni koji nisu shvatili ljepotu i raskoš ovoga što radim pa misle da je to šala. Umjesto toga, otkako sam otkrio vjeru, otkrio sam Isusa koji je došao da me izvede iz mog pakla. Bio sam mrtav iznutra.
Novootkrivena sreća
Otac David je sretan što je svećenik jer je svoj život stavio u Božje ruke da služi Crkvi. Uskoro odlazi na misionarski zadatak u Pasionističku kuću u Tanzaniji. Rekao je:
Sada navečer jedva čekam zaspati da se probudim s mišlju o svim dobrim stvarima koje moram učiniti, dajući sebe. Moja prošlost me tjera da toliko cijenim život. Prije, kad bih se probudio, pitao bih se: “Zašto živjeti još jedan dan? Želim nestati, nestati.
Osjeća da ga Gospodin poziva da pomogne mladima koji su robovali ovisnostima, kao što je bio.
Ima mladih koji su umorni i zbunjeni. Zaključaju se i kad ih pitam: “Zašto pušiš travu?” kažu: “Zato što sam pod stresom.” Nemaju cilj. Njihov mobitel i kauč njihov su horizont. (…) Obrušim se na djecu, pokušavam ih probuditi, prodrmati.
Zahvalnost
Otac David ima duboku zahvalnost svima koji su ga podržavali i formirali. Ipak, prije svega je to njegova obitelj, a posebno majka, koja je napustila ovaj svijet iste godine kada je njezin sin počeo svoj preokret. Rekao je:
Moja mama je bila stijena. Nikada nije odustala do kraja. Ne mogu zaboraviti njezine suze, poput onih tolikih majki zalutalih mladića. Mladu osobu na rubu treba znati gurnuti u suprotnom smjeru. Majka koja ode u sobu svog sina, poljubi ga, pokaže mu svoju naklonost, svoju ljubav… koja ukratko ne odustaje: evo, ona može učiniti čudo.
A priča o jednom izgubljenom čovjeku koji je danas otac Davide Costalunga je najautentičniji dokaz za to.
On kaže: “Bio sam vuk i postao sam pastir ovcama.”
Dnevnik.ba