U tekstu naslova "Čeka li nas ciprizacija Bosne i Hercegovine?" autor kroz niz izlizanih fraza lamentira na "sudbinom Bošnjaka" kao naroda koji je eto pretrpio genocid i agresiju, koji je stiješnjen između "susjeda" i "komšija" koji se "nisu popravili" i kojega je Zapad prevario time što je obećao "popravljanje susjeda i komšija" i koji sada mora prihvatiti rezultate ratnih zločina. Okrivljuje se bošnjačke intelektualce što nikad nisu rekli kakvu to točno BiH Bošnjaci žele, dok istovremeno odbacuju suživot i toleranciju kao kategorije prisutne, eto, samo tamo gdje su Bošnjaci većina.
"Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas sve nade su se polagale u to da će protokom vremena doći do nekakve katarzične promjene svjetonazora u srpskom i hrvatskom narodu nakon koje će oni odustati od secesionizma. Kao rezervna varijanta, gajila se vjera u obećanja nekih zapadnih država da će one garantirati opstanak Bosne i Hercegovine. Zbog takvih nadanja, ispostavit će se zabluda, žrtvovalo se ono što je bilo jedino sigurno i pouzdano, jedino što je garantiralo opstanak Bosne i Hercegovine – vlastite bošnjačke kapacitete za istinski samostalnu upotrebu sile u cilju zaštite suverenista i cjelovitosti države".
Srećom, autori su u pravu. Bošnjaci, kao ni Srbi ili Hrvati, nemaju nikakvu mogućnost za jednostranu uporabu službene vojne sile u BiH. I jedni i drugi i treći mogu samo praviti neke svoje paravojske. Sreća pa je tako, jer očito postoji jaka struja unutar bošnjačkog političkog korpusa bliska SDA, koja bi rado ponovno slala tuđu djecu u rat.
"Decenije eksperimentalnog protektorata nisu nanijele bilo kakve ozbiljne udarce srpskim ili hrvatskim ambicijama, jedini rezultat jeste Bosna i Hercegovina kao raspadajuća kolonija u kojoj je njen većinski narod oslabljen, obespravljen i dekonstituiran te posve nesposoban da zaštiti državu ili sebe", tuguje autor.
Dakle, godine nametanja Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, protuhrvatske vlasti Alijanse i Platforme, napadi na Klub Hrvata u Domu naroda FBiH, kolektivizacija krivnje za ratne zločine, manipuliranje procesom izmjena Izbornog zakona... ništa od tog nije slomilo Hrvate.
Jednako tako, napadi na RS, pokušaji oduzimanja nadležnosti, generalizacija krivnje za ratne zločine, nametanje zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tragikomedija oko obilježavanja Dana RS... Ništa od tog nije slomilo Srbe.
Zato Stav žali što Bošnjaci ne mogu samostalno uporabiti vojnu silu.
Što se ciprizacije BiH tiče, riječ je o vrlo realnom konceptu, protiv kojeg donedavno ni bošnjačke elite nisu bile protiv. Planiralo se izbaciti Hrvate kao konstitutivni faktor u FBiH i time pretvoriti FBiH u entitet bošnjačkog naroda a onda se "natezati s RS" upravo po ciparskom modelu. Kako se nije uspjelo "povaliti Hrvate", onda je "ciparski model" postao neprihvatljiv.
No kako bi to mogla izgledati “ciprizacija” Bosne i Hercegovine, pita se Stav
"BiH bi nastavila de facto postojati, no manji bh. entitet bio bi u konfederaciji s Srbijom, a Federacija BiH u konfederaciji s Hrvatskom. Štoviše, različiti dijelovi Bosne i Hercegovine mogli bi biti u različitim međunarodnim asocijacijama, neki u Otvorenom Balkanu, neki u Europskoj uniji, svi zajedno u raznim vrstama financijskih, ekonomskih, prometnih ili političkih unija sa Srbijom ili Hrvatskom. Bosna i Hercegovina postala bi tako prostor pod zajedničkom upravom Beograda i Zagreba sve dok se ne bi stekli uvjeti da se oslužbeni i prestanak njenog postojanja".
Druga vrsta ciprizacije, piše magazin, jeste izlazak Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine koji u početku ne bi bio priznat ili prihvaćen, no uz formaliziranje entitetske linije kao buduće granice razdvajanja koju bi osiguravale strane trupe kako ne bi došlo do “nasilnih incidenata”.
"Kao i u prvom slučaju, takvo stanje limba potrajalo bi sve dok se ne bi pojavile povoljne geopolitičke okolnosti u kojima bi se moglo obaviti službeno pripajanje manjeg bh. entiteta Srbiji. Za to vrijeme prostor Federacije BiH bi uz vlast ambasadorske ‘trojke‘ ili nekih njenih podjednako nametnutih nasljednika bio inkorporiran u Hrvatsku, postao neki europski corpus separatum – rezervat za posljednje europske muslimane ili bi možda zadobio status Interzone pod međunarodnim mandatom u kakvom je svojevremeno bio marokanski Tangier."
Naposljetku, ovaj medij blizak SDA žali što nije bio nasilnog otpora izbacivanju stranke Bakira Izetbegovića iz vlasti.
"Umjesto da se jačalo isključivo bošnjačke kapacitete u svakom društvenom segmentu, no naročito u pitanju potencijala da oružjem zaštite svoju državu, bošnjačke elite opterećene kompleksima ‘konzulskih vremena‘ uzdale su se u priopćenja stranih centara i ambasada koje nisu vrijedile ni papira na kojima su bile napisana. I dok smo prije četiri godine poručivali da je posljednji čas za promjenu takve suicidalne paradigme, danas je i to upitno. Izgubio se najvažniji faktor – vrijeme. Dopustilo se da strani intervencionizam nametanja marionetske vlasti prođe bez organiziranog otpora, ako treba i nasilnoga, čime se legitimiziralo ne samo kolonijalne zahvate već i vlastiti status kolonijalnog subjekta".
Dnevnik.ba