Mato Tadić: "Tuđmanu smo Zubak i ja u Daytonu rekli da ne možemo podržati sporazum, odmah je tražio da podnesemo ostavke"

Do sada Mato Tadić, ministar u Vladi Herceg-Bosne, u Vladi Federacije BiH, a poslije i ustavni sudac, nije govorio o ta tri tjedna pregovora iza zatvorenih vrata. Prvi put otkriva detalje iz tih pregovora, uključujući činjenicu da je i on, zajedno s Krešimirom Zubakom, odbio potpisati sporazum, na čemu je inzistirao Tuđman. Odluka koja je šokirala mnoge bila je motivirana dubokim nesuglasicama oko teritorijalnog ustroja, konstitutivnosti naroda i federalnog uređenja BiH.

Gospodine Tadiću, malo je poznato da ste i vi odbili potpisati Daytonski sporazum. Što vas je motiviralo na taj potez?

Ovo treba malo pojasniti. U Daytonu je bilo samo parafiranje Sporazuma, a potpisivanje je bilo u Parizu. Drugo, nije bilo ni predviđeno da svi koji su sudjelovali na ovim razgovorima parafiraju (potpisuju), nego samo politički predstavnici. Točno je da se nisam slagao s nekim predloženim rješenjima Daytonskog sporazuma. Svoje protivljenje iznio sam na jednoj radnoj večeri s predsjednikom Republike Hrvatske. Tada sam zajedno s gospodinom Zubakom rekao da ga ne mogu podržati. Moje protivljenje bilo je iz dva razloga: prvo, odstupilo se od Washingtonskog sporazuma, prema kojem je cijela BiH trebala biti uređena na federalnim principima, i drugo, ako se već odstupilo od ovog prvog principa uspostavom dvaju entiteta, onda teritorijalno razgraničenje nije, najblaže rečeno, korektno. Naime, izvan Federacije ostao je znatan broj Hrvata, kao što je veći dio Posavine, a s druge strane u Federaciju je ušao dio na kojem nije bilo ili je bilo vrlo malo Hrvata, kao npr. Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč i dr. Tada je gospodin predsjednik zatražio da nas dvojica podnesemo pismene ostavke na sve funkcije, što smo mi i učinili te sutradan potpisane ostavke predali predsjedniku.

• Nije bilo jednostavno usprotiviti se predsjedniku Franji Tuđmanu. Koji su vam elementi Daytona bili posebno problematični?

Naravno da nije bilo jednostavno usprotiviti se predsjedniku Tuđmanu, pogotovo jer sam bio svjestan njegove neprocjenjive uloge u stvaranju neovisne Hrvatske i pomoći koju je pružao Hrvatima u BiH. Osim teritorijalnog ustroja s dva entiteta, bilo je i drugih otvorenih pitanja, kao što je npr. ustroj vlasti, posebno inzistiranje na konstitutivnosti triju naroda, i druga pitanja. U SAD sam otišao 15. listopada 1995. godine s profesorom Kasimom Trnkom. Moja je zadaća bila da radim na pripremi Daytona. Kada sam pošao, Zubak mi je rekao da moram inzistirati na konstitutivnosti sva tri naroda u BiH. Nekoliko nacrta Ustava BiH bilo je bez konstitutivnosti jer pravni i politički predstavnici iz SAD-a, koji su uglavnom vodili glavnu riječ u ovim pregovorima, to uopće nisu razumjeli. Konstitutivnost je ušla u tekst šestog nacrta Ustava te je tako ostala i u konačnici usvojena.

• Kako ste vidjeli ulogu Franje Tuđmana u pregovorima u Daytonu? Smatrate li da je Hrvatska maksimalno iskoristila svoj utjecaj u tom procesu?

Treba razumjeti poziciju Hrvatske u tim pregovorima. Naime, Hrvatska je imala neriješeno pitanje istočne Slavonije i Baranje, i sve je činila da to riješi, a međunarodna zajednica to je znala i vješto koristila kada bismo zapali u teškoće oko pregovora.

• Na pregovorima u Daytonu bili su veliki pritisci na hrvatsko izaslanstvo. Kakav je bio vaš dojam o tim pritiscima i kako su oni utjecali na vaša stajališta?

U Daytonu su bili pritisci na sve strane i koristili su razne metode. Tako npr. kada bi htjeli stvoriti dodatni pritisak na nas Hrvate, u zajedničkim prostorima puštali bi filmske isječke koji bi na neki način kompromitirali Hrvate. Normalno, nije bilo lako nositi se sa svim time, ali ja osobno bio sam u boljoj poziciji jer sam tamo bio kao pravni stručnjak – tada ministar pravde BiH i FBiH, i politički nisam odlučivao, premda, radi korektnosti, moram priznati da su me uvijek zvali i konzultirali, tako da je bio rijedak sastanak na kojem nisam sudjelovao.

• Mnoge se kritike odnose na činjenicu da su Hrvati iz BiH često smatrani "privjeskom" u mirovnim pregovorima u Daytonu. Zašto je to tako?

Ne bih rekao da smo mi Hrvati iz BiH "bili privjesak", ali je činjenica da su Bošnjaci bili mnogobrojni, s velikom podrškom pravnih eksperata iz cijelog svijeta (koliko se sjećam, bilo ih je sedam), da je Srbe iz BiH po posebnom sporazumu službeno predstavljao Milošević, a da smo mi bili "tu negdje".

• Predsjedništvo BiH nije do kraja riješeno u Daytonu. Kako gledate na manjkavosti tog dijela Ustava, posebno u kontekstu ravnoteže moći među narodima?

Moram reći da smo uočili opasnost koja se može pojaviti, i koja se nažalost i dogodila, oko izbora člana Predsjedništva – Hrvata iz Federacije. Jedan dan imali smo razgovor o toj temi kod gospodina Izetbegovića, tada predsjednika Predsjedništva BiH, na kojem smo bili Zubak i ja te prof. Kasim Trnka. U raspravi koja je vođena o toj temi mi smo tražili preciziranje odredbe tko može glasati za Hrvata, a tko za Bošnjaka. No predstavnici međunarodne zajednice rekli su da to ne bi trebalo stavljati u Ustav, nego da se to može riješiti drugim propisima, zakonom. Izetbegović je rekao da se ne brinemo zbog toga jer njima ne pada na pamet da nam biraju člana predsjedništva.

• Mnoge su kritike vezane uz to da su Hrvati iz BiH žrtvovani uspostavom Federacije BiH. Što mislite o tome? Jesu li se Hrvati mogli oduprijeti tom procesu?

Kao što sam već rekao, Washingtonski sporazum iz 1994. godine bio je predvidio federalno uređenje cijele BiH, a što je bilo jedno od pitanja koje je pokrenuto još u veljači 1992. na sjednici Glavnog odbora HDZ, tzv. Livanjsko pitanje, a to je decentralizirano (kantonizirano) uređenje cijele BiH. Da je dosljedno provedena ideja federalizacije BiH dogradnjom Washingtonskog sporazuma, danas sigurno ne bismo imali neke od problema koji sprečavaju efikasno funkcioniranje države BiH i dovode u pitanje ustavnu ravnopravnost sva tri naroda. Nakon analize rješenja koja su bila u Federaciji i naše pozicije, odstupanjem od tih rješenja kasnije, imam običaj reći da smo mi zapravo Federacijom prevareni. No teško se moglo oduprijeti tom procesu. Znamo kako su neki pokušaji odupiranja završili. Jednostavno, moć međunarodne zajednice prevelika je da bismo se mi sami mogli tome oduprijeti.

• Kako bi BiH izgledala danas da su Hrvati uspjeli ostvariti veći utjecaj u strukturi vlasti tijekom pregovora u Daytonu?

Tijekom pregovora u Daytonu ipak smo uspjeli postići djelomičnu zaštitu svojih vitalnih nacionalnih interesa, i to preko Doma naroda u Parlamentarnoj skupštini BiH – paritet u izboru člana predsjedništva iz redova Hrvata. Nažalost, u obje ove institucije došlo je do devijacija raznim izbornim pravilima koja nisu u duhu Daytona, tako da nam člana Predsjedništva bira drugi narod, a djelomično je slično i s Domom naroda. U svakom slučaju, ovo je nedovoljno da se osigura potpuna ravnopravnost s druga dva naroda.

• Koliko je uspješno bio implementiran sporazum koji je postignut u Daytonu, s obzirom na to da je većina političkih aktera u BiH danas nezadovoljna njegovim ishodima?

Daytonski je sporazum formalno u dijelu koji se odnosi na Ustavom predviđenih pet institucija implementiran. Tu je i niz novih institucija koje nisu izrijekom predviđene Ustavom (kao npr. u području pravosuđa, sigurnosnih agencija i dr.), koje su uspostavljene dijelom nametanjem određenih zakona od strane visokog predstavnika, a dijelom sporazumom entiteta prenesenih nadležnosti. Bez obzira na niz novouspostavljenih institucija na razini BiH, i dalje su znatne teškoće u funkcioniranju sustava vlasti i posebno prihvaćanju i realiziranju međunarodnih obveza koje bi nas brže vodile ka Europskoj uniji. Trebalo bi po svaku cijenu izbjegavati nametanje rješenja te tražiti kompromise među domaćim stranama u boljem funkcioniranju sustava vlasti.

• Kakve su bile posljedice Daytonskog sporazuma na političku poziciju Hrvata iz BiH, pogotovo u kontekstu odnosa s Bošnjacima i Srbima?

Činjenica je da svi nismo jednako zadovoljni ishodom Daytonskog sporazuma. On je bio dobar u trenutku parafiranja/potpisivanja jer je zaustavio rat, razaranja i progon stanovništva. No nije riješio efikasno funkcioniranje vlasti, nije dosljedno i efikasno uspostavio ravnopravnost sva tri naroda u BiH, proizveo je preveliko administriranje i birokraciju itd. Iz današnje perspektive mislim da je trebalo predvidjeti da se njegovim parafiranjem završi rat, provede razoružanje, uspostavi civilna vlast, te da se nastave pregovori o odgovarajućem ustavnom ustroju.

• Objavili ste knjigu u kojoj ste upozoravali na izmjene Daytona koje su išle na štetu Hrvata. Možete li nam objasniti konkretne primjere tih štetnih izmjena?

Na Ustav Federacije BiH do sada je donesen 131 amandman. Većinu njih nametnuo je visoki predstavnik, a manji dio rezultat je političkog dogovora Bošnjaka i Hrvata, i to uglavnom postignutih prije tzv. Bonskih ovlasti. Samo djelomično jednim je amandmanom popravljena pozicija Hrvata, a to je amandman koji se odnosi na potreban broj izaslanika za predlaganje kandidata za predsjednika/dopredsjednika Federacije podizanjem potrebnog broja s jedne trećine na jedanaest (prije je to bilo 35,29% od broja izaslanika u klubu naroda, a sada 47,28%). Ima nekoliko amandmana koji nisu ni pogoršali ni popravili status Hrvata, dok je najvećim brojem njih status pogoršan. Npr. izvorno smo u Vladi Federacije, u kojoj smo manjina, imali veto, pitanje vitalnog nacionalnog interesa bilo je puno šire postavljeno nego što je to danas, u Vrhovnom sudu Federacije BiH imali smo paritet, a danas smo svedeni na nacionalnu manjinu itd.

• Jedan od ključnih izazova u BiH danas je implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Kako bi se te presude mogle provesti u praksi a da se ne ugrozi politička ravnoteža? Postoji nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava kao i Ustavnog suda BiH koje se odnose na neke povrede ustavnih prava te prava i sloboda iz Europske konvencije.

Mogu se i treba ih implementirati iako to nije lako učiniti, a da se održi politička ravnoteža i status ravnopravnosti sva tri naroda u BiH. Odluke Europskog suda prije svega se odnose na pitanje kandidiranja svih građana u BiH za člana Predsjedništva i u jednom dijelu Doma naroda. Moje je mišljenje da se to teško može učiniti bez amandmana na Ustav BiH. Trebalo bi amandmanom omogućiti kandidiranje svih koji to žele na listu koju žele kada je u pitanju Predsjedništvo, ali da se jedan član bira ispred Hrvata, jedan ispred Bošnjaka, a jedan ispred Srba. Dalje bi trebalo urediti kako da se bira, da ne bi bilo da opet drugi narod izabere člana ispred Hrvata. To bi se moglo urediti i zakonom, npr. putem dvije izborne jedinice ili putem jedne izborne jedinice, ali uz dodatne uvjete kod glasanja. Mi to već imamo. Tako se u Parlamentarnoj skupštini odluke donose većinom, ali uz uvjet da ima i određen broj glasova iz svakog entiteta. Zašto to ne bismo imali i kod izbora članova Predsjedništva iz Federacije BiH? Treba sukladno odluci Ustavnog suda osigurati legitimnost predstavljanja u klubovima naroda jer klub naroda nije klub kantona, kako to konstatira Ustavni sud u svojoj odluci, nego samo način preko kojeg se dolazi do njegove popune.

• S obzirom na to da ste bili i ustavni sudac BiH, kako ocjenjujete trenutačni ustavni okvir BiH? Smatrate li da su potrebne značajne izmjene? Trenutačni ustavni okvir u BiH onaj je koji je definiran Daytonskim sporazumom i značajnim dijelom poslije korigiran intervencijama visokog predstavnika.

Analizirao sam posebno posljednje amandmane koji su nametnuti (mislim na 2022. godinu i onaj uvjetni koji je 1. svibnja 2024. stupio na snagu) i zaključio da su neki amandmani malo pojasnili ili drugim riječima uredili određene postupke, ali većina njih jako je konfuzna, nedorečena, čak i kontradiktorna itd.

Uzmite samo kao primjer da se nakon procedure izbora članova/kandidata za predsjednika/dopredsjednika Federacije ne zna tko je predsjednik odnosno dopredsjednik, nego oni trebaju sjesti i "dogovoriti se"! To je neprihvatljivo za ustavnu odredbu, a imamo i niz drugih odredaba koje su jako konfuzne i u praksi će samo stvarati probleme u primjeni. Sve to govori da bi trebalo postići politički dogovor o boljem ustavnom uređenju kojim bi se zaštitila ravnopravnost naroda, ali i vlast učinila efikasnijom i odgovornijom.

No za to treba postojati, prije svega, politička volja domaćih političkih predstavnika, što u ovom trenutku ne postoji u dovoljnoj mjeri.

• Značajne promjene događaju se na geopolitičkom planu, može li se iskoristiti momentum za potporu?

Na geopolitičkom planu doista se događaju značajne promjene, kako u Europi tako i izvan nje, i sve to ostavlja tragove i na BiH. Mi trebamo tražiti svoj put koji će stvoriti uvjete za normalno funkcioniranje BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda i ostalih građana na konsocijacijskom/ federalnom uređenju pluralnog društva kao što je to npr. u Belgiji.

• Koliko je realno da BiH u doglednoj budućnosti postane funkcionalna država, članica EU, NATO-a?

Neki su pomaci učinjeni poslije posljednjih izbora kako u Vijeću ministara tako i u Federaciji BiH. No, nažalost, došlo je do zastoja i pokazalo se da smo sustav koji teško funkcionira, posebno kada su posrijedi ispunjavanja međunarodnih obveza i preuzimanja standarda koji su uvjet za približavanje međunarodnim integracijama kao što su EU i NATO.

S ovakvim uređenjem to se može postići ako svi iskreno želimo ići ka tim integracijama i ako smo spremni na kompromise i izgradnju takvog društva. No čini mi se da to još uvijek nije jednako prisutno kod svih i da se neki za to zalažu samo riječima, ali stvarne korake nisu spremni poduzeti.

U ovakvom stanju taj će proces ići dosta sporo i teško. Međunarodna zajednica može nas prihvatiti u nekom obliku integracije i ostaviti vrijeme za prilagodbu sustava, ali to ne ovisi o nama samima.

• Smatrate li da je rješenje u BiH u uspostavi trećeg entiteta ili bi možda trebalo razmisliti o nekom srednjem rješenju preustroja Federacije BiH?

Već sam istaknuo da mislim da je BiH trebalo urediti na principima federalizma, kako je to bilo i zamišljeno Washingtonskim sporazumom. I dalje zagovaram taj model.

• Kako vidite budućnost BiH? Mogu li u trenutačnoj političkoj situaciji Hrvati, Srbi i Bošnjaci doći do međusobnog kompromisa koji će omogućiti stabilnost zemlje?

Ako postoji politička volja, može se postići kompromis triju konstitutivnih naroda oko ključnih reformi koje bi nas dovele do praga EU i NATO-a. Mislim da će se to, prije ili poslije, morati dogoditi, samo što taj proces kod nas jako dugo traje.

Dnevnik.ba