"Preminuo je naš kolega, infektolog, otac, suprug... preminuo od Covid-19. Preminuo jer je radio svoj posao, spašavao živote onih koji su se zarazili tuđim nemarom, ali i one koji su se zarazili svojim nemarom, neznanjem, bahatošću...
Neki dan čitam na komentarima na nekom portalu kako pojedini od ovih zadnjih, bahatih, opasnih po sebe i druge, opasnih po društvo komentiraju kako bi medicinski radnici “trebali pocrkati u ovim odijelima, jer ionako ništa ne rade, a sami su birali poziv”.
Pa jesmo birali... ali ne OVO...
Poznajem bolest, poznajem sivo, koščato lice smrti. Gledao sam je u oči, gledao sam je dok kosi druge, dok uzima moje najbliže, čak sam ponekad kao liječnik uspijevao i oteti joj dušu ili dvije, na kratko ili na duže. Mi, zdravstveni radnici, smo navikli na nju, dio je posla i ništa bolje ne opisuje taj naš stav nego onaj citat iz Igre prijestolja - "Što kažemo Bogu Smrti? Ne danas! Ne danas!"
Ali ne mogu i nikad neću moći naviknuti se na uzaludnu, bespotrebnu, preventabilnu smrt. Smrt koja se mogla spriječiti, nije se morala dogoditi. A ovo je ta situacija - da je njih više držalo distancu, da je više nosilo masku, da je manje njih sjedilo po raznoraznim feštama uz višak ića i pića, manje bi bilo oboljelih, ne bi ovako dugo i intenzivno trajalo, a nas je tako zastrašujuće malo i tako smo umorni. A posebno umorni od uzaludnih smrti, poput ove - iako ova više pogađa, neću lagati, jer je pao jedan od nas.
I tako, bit će sigurno onih koji će možda ovo što ispade iz mene loše primiti, komentirati, a iskreno, što me briga, kako reče netko mudar, vrijeme je da pametni prestanu svojom šutnjom štedjeti osjetljive osjećaje onih manje pametnih, a ionako smo od aplauza svaku večer u 20 sati prebrzo dogurali do ovoga sada, za što ne postoji pristojna riječ u ljudskom rječniku. Ako se pak makar jedno opameti i počne shvaćati ozbiljno ovo s čime se nosimo, bit će dosta.
Sutra je novi dan i sutra opet moje kolege i kolegice i moja malenkost idemo reći Bogu Smrti “Ne, danas!”
Bez jednog od nas...", napisao je dr. Salkić.
Dnevnik.ba