Ledena smrt
"U smrznutim bijelim bespućima Antarktika leže zaleđeni ostaci ljudskih tijela, a svako od njih priča priču o odnosu čovjeka i tog nepristupačnog kontinenta na rubu svijeta. Čak je i danas, sa svom tehnologijom i znanjem koje imamo, Antarktika veoma opasna i može biti pogubna za bilo koga tko ondje otputuje. Temperature padaju i do - 90 stupnjeva, a vjetrovi dosežu brzine i do 322 km/h, prenosi Index.hr.
No, to nije jedina opasnost koja ondje prijeti. Pukotine u ledu također su odnijele mnogo života, često skrivene nanosima snijega i žestokim olujama. Tijela mnogih znanstvenika i istraživača zakopana su toliko duboko u ledu ili pukotinama da ih najvjerojatnije nikad nećemo pronaći.
Među njihovim pričama ima svega, od neriješenih misterija do čudnih nesreća. U nastavku ćemo pobliže pogledati neke od njih".
1800. godina – Misterij čileanskih kosti
"Na otoku Livingston, jednom od Južnih Šetlandskih otoka, pronađeni su lubanja i bedrena kost mlade Čileanke stari preko 175 godina. Pretpostavlja se da je ona preminula između 1819. i 1825. godine, a kosti su pronađene 1980. godine. One su najstariji ljudski ostaci ikad pronađeni na Antarktiku.
Smatra se da je dospjela na otok s lovcima na tuljane, ali nije potpuno jasno točno kako. U to doba žene se nisu pridruživale takvim ekspedicijama i vjerojatnije je da je bila oteta i ostavljena na plaži. Odnosi lovaca na kitove i autohtonih naroda južnog Čilea nisu uvijek bili prijateljski i često bi ulazili u sukobe.
Njezina je priča jedinstvena među pričama o ranim pokušajima naseljavanja Antarktika, jer žena, prema svim uobičajenim pretpostavkama, ne bi nikako trebala ondje biti. Njezine kosti obilježavaju početak ljudske aktivnosti na Antarktiku i neizbježne gubitke koji obilježavaju pokušaje dolaska na ovaj smrznuti kontinent".
29. ožujka 1912. godine – Scottova ekspedicija na Južni pol
"Robert Falcon Scott vodio je ekipu istraživača da osvoje Južni pol i zaputili su se na taj put 17. siječnja 1912. godine, samo tri tjedna nakon norveškog tima kojeg je vodio Roald Amundsen. Poznato je da Scott nije prvi stigao na Južni pol, a moral njegove ekipe je značajno pao kad su saznali da ih je Amundsen pretekao. No, to nije najgore što im se dogodilo.
Scott se morao nositi sa surovim vremenskih uvjetima i manjkom prirodnih resursa, poput drva za ogrjev, ali i s vođenjem 60 ljudi kroz antarktičku pustoš te očekivanjima u svojoj domovini. Unatoč svim tim brigama, mentalni sklop kojeg su u to vrijeme imali – uspjeti ili umrijeti – vodio ih je dalje.
Na povratku s pola prvo je umro Edgar Evans, a nakon njega Lawrence Oates, koji je smatrao da suputnicima otežava stvar te je nestao u mećavi uz poznate posljednje riječi: ‘Idem samo van i možda se malo zadržim‘. Njihova tijela nikad nisu pronađena.
No, ostatak Scottove ekipe također je umro - Scott, Edward Wilson i Henry Bowers preminuli su 29. ožujka 1912. godine, a njihova su tijela pronađena više mjeseci nakon njihovih smrti. Tragači koji su ih pronašli samo su ih zasuli snijegom i ostavili na Antarktiku".
14. listopada 1965. - Jeremy Bailey, David Wild i John Wilson
"Četiri su se muškarca vozila u Muskeg terenskom vozilu i saonicama u blizini planina Heimefront i istraživačkog centra Halley na istočnom Antarktiku. Muskeg je teško terensko vozilo namijenjeno vuči ljudi i tereta preko velikih udaljenosti po ledu. Iza njih trčala je skupina pasa uz saonice.
Troje je muškaraca sjedilo u vozilu, a četvrti, John Ross, sjedio je u saonicama iza njih. Odjednom su psi uz saonice prestali trčati i sve je stalo. Ross, umotan u tešku zimsku opremu i s maskom na licu nije ništa čuo. Okrenuo se i primijetio da je Muskeg nestao.
Ross je otrčao prema naprijed i vidio da je vozilo upalo otprilike 30 metara duboko u pukotinu u ledu. Vikao je, ali nije bilo odgovora. Nakon dvadeset minuta vikanja, jedan se od putnika, Jeremy Bailey, javio. Ross je pokušao doći do njega, ali Bailey mu je dovikivao da ne pokušava jer je potpuno ‘polomljen.‘ Ubrzo je prestao odgovarati na Rossove pozive i začuo se samo vrisak iz pukotine. Nakon toga se Bailey više nije javljao.
Pukotine su velika opasnost na Antarktiku jer ih lako skrivaju nanosi snijega i iz vozila se ne može uvijek vidjeti da je pukotina na putu. Ispred pukotina su na ledu najčešće vidljive tanke plave linije koje mogu upozoriti istraživače, ali u ledenim uvjetima s mnogo snijega i vjetra nije ih uvijek lako vidjeti.
Pitanje je koliko su, i jesu li uopće, ljudi tada bili pripremljeni i uvježbani za uvjete koji su ih dočekali. Svakom se tragedijom polako produbljivalo znanje o Antarktiku i o najboljem načinu za putovanje preko kontinenta – izvještaji raznih nezgoda i tragedija doveli su do poboljšanja vozila i sigurnijeg načina putovanja kroz područja s mnogo pukotina u ledu".
Kolovoz 1988. godine - Ambrose Morgan, Kevin Ockleton i John Coll
"Njih je troje krenulo na ekspediciju na jedan od antarktičkih otoka usred zime. Morski je led bio čvrst i lako su došli do otoka Petermann. Sigurno su došli na otok i oformili kamp blizu obale. No, ubrzo je počela velika oluja koja je uništila morski led. Isprva se nisu brinuli jer su imali dovoljno hrane za mjesec dana.
No, morski se led danima nije ponovno oformio. Komunikacija s kopnom bila im je otežana i baterije u radijima polako su se praznile. Brzo su ih okružili pingvini, što se možda čini slatko, ali njihov je smrad užasno smetao muškarcima u kampu.
Stvari nisu išle nabolje – otkrili su da su im neke zalihe hrane pokvarene, dobili su proljev i smrad pingvina postajao je sve gori. Morski se led ponovno formirao 13. kolovoza, a dva dana kasnije, 15. kolovoza 1982. godine, muškarci više nisu odgovarali na radio pozive. A onda je počela još jedna oluja.
Njihova tijela nikad nisu pronađena, a smatra se da su krenuli po formiranom morskom ledu kad ih je zatekla oluja. Vjerojatno su zapeli na pola puta i zaglavili na preslabom ledu kad ga je oluja otpuhala. Njihov kolega koji ih je kontaktirao radiom rekao je: ‘Svi smo prihvaćali rizik i mislili smo da smo lako i mi mogli tako završiti‘".
Nasljeđe smrti
"Za one koji izgube voljene osobe u ledenoj pustoši Antarktika, žalovanje je izuzetno teško. Ako se tijelo nikad ne pronađe, sprovodi i posljednji pozdravi nisu mogući za one koji su ostali. A ako se tijelo i pronađe, zbog teškog načina života na Antarktiku ponekad je teško tugovati.
Sve su ove smrti i tragedije dovele do toga da je danas sigurnije i lakše raditi i putovati po Antarktiku, no užasne nesreće i dalje se događaju - iako u daleko manjoj mjeri nego prije", zaključuje se.
Dnevnik.ba