Gospodine Kovač, kako biste ocijenili odnose Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine?
Ako gledamo na odnose između dviju država, onda možemo reći da imamo vrlo razvijenu suradnju na svim planovima. Gledajući kriterije narodnosti, gospodarstva, prometa, kulture, upućeni smo jedni na druge. Bazično su odnosi prijateljski. Može li biti još bolje? Naravno da može.
U javnosti se govori o otvorenim pitanjima. Prema Vašem mišljenju, koja su to najveća otvorena pitanja i koje su najveće prepreke u njihovom rješavanju?
Otvorenih pitanja ima i uvijek će ih biti. Ključno je kako se pristupa njihovom rješavanju, konstruktivno i prijateljski ili histerično i neprijateljski. Uvijek sam se zalagao i zalažem za to da to bude konstruktivno i prijateljski. U hrvatskoj je javnosti ostalo u pamćenju da se prošle godine u BiH, u vrijeme izborne kampanje, problematizirao Pelješki most. To se sad smirilo, most se gradi, i to uglavnom sredstvima Europske unije. Pa se problematizirala granica između Hrvatske i BiH iako postoji Ugovor o državnoj granici koji se primjenjuje od 1999. godine. Sada je u fokusu Predsjedništva BiH imovina u Hrvatskoj. Riješit će se i ta stvar, kao što će se riješiti i fundamentalno pitanje ravnopravnosti Hrvata u izbornom procesu u BiH i njihove legitimne zastupljenosti, sukladno odlukama Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava. Baš kao i pitanje učinka projekta Gornji horizonti na okoliš u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Moja je filozofija u bilateralnim odnosima sljedeća: idemo najprije govoriti o onome što je dobro i onda pokušati na temelju te općenito pozitivne atmosfere rješavati probleme. Ali kao što znamo, i među državama članicama EU-a ima puno pitanja koja se trebaju rješavati. Aktualan je primjer namjera uvođenja cestarine u Njemačkoj. Zbog toga je Austrija Sudu Europske unije tužila Njemačku. Sud je prošlog tjedna dao za pravo Austriji. Međutim, zbog toga nisu narušeni vrlo razvijeni njemačko-austrijski odnosi. Želim da imamo takav odnos između Hrvatske i BiH. Uvijek će biti otvorenih problema. Sve se to može i mora riješiti, ali u prijateljskom duhu, bez histerije.
Vi ste kao ministar vanjskih poslova inicirali sastanke dužnosnika RH i BiH na najvišoj razini?
Prvi ministarski posjet bio mi je Bosni i Hercegovini, sedmi dan nakon stupanja na dužnost. Sjećam se da sam imao 13 termina u jednom danu, došao sam preko Broda do Sarajeva i završio u Hercegovini. I tada sam se zalagao s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem za to da se napravi zajednička sjednica s hrvatskom Vladom. Zbog prijevremenih izbora u Hrvatskoj to je ostvareno tek 2017. godine. To je najbolji format, taj direktni odnos između dviju izvršnih vlasti, u tom dijalogu treba rješavati najvažnije probleme. I budimo iskreni, ima dosta pitanja koja treba rješavati.
Ako želi ući u EU, BiH mora mijenjati vlastiti Ustav, a to su činile i druge zemlje članice. Ali u BiH to nije tehničko-administrativno pitanje, već je sve politika.
Promjena Ustava nikada i nigdje nije tehničko-administrativno pitanje, to je uvijek i svuda u svijetu pitanje politike, u ovom slučaju stvar odluke Parlamentarne skupštine. Bosna i Hercegovina se opredijelila za članstvo u Europskoj uniji. Da bi mogla otvoriti pregovore o članstvu trebat će poboljšati zakonodavni i institucionalni okvir, i to provođenjem reformi u 14 područja. Sada se točno zna što treba raditi. Valja se, dakle, uhvatiti posla. Ima ga na pretek.
Kako vidite uvjet da treba promijeniti Ustav?
Kao nužnost na tzv. europskom putu. Europska komisija u svome Mišljenju kaže da će BiH morati reformirati svoje institucije kako bi kao članica uopće mogla sudjelovati u donošenju odluka unutar Europske unije i u potpunosti implementirati zajedničku pravnu stečevinu, to jest prenijeti direktive i uredbe EU-a u svoje zakonodavstvo. Međutim, i neovisno o Mišljenju Europske komisije i tzv. europskom putu – ovo govorim kao prijatelj, ne kao nekakav samoproglašeni mentor – Bosni i Hercegovini je očito elementarno potrebna učinkovitija državna organizacija.
Primjer kompleksne, ali učinkovite višenacionalne zajednice je Belgija, inače sjedište institucija EU-a i NATO-a. Formirana je u 19. stoljeću kao unitarna država da bi danas nakon šest velikih reformi Ustava bila federalna država. Sastoji se od triju regija, Flandrije, Valonije i Bruxellesa-glavnog grada, i triju jezičnih zajednica, francuske, nizozemske i njemačke. Najmanju jezičnu zajednicu, njemačku, čine stanovnici devet općina na području Valonije, na istoku Belgije. Njemačka jezična zajednica nema teritorijalni kontinuitet, ali ima svoj parlament, svoju vladu, svoga senatora. Primjenom belgijskog modela, u to sam uvjeren, moglo bi se, bez većih ustavnih zahvata, riješiti pitanje ravnopravnosti Hrvata u izbornom procesu u Bosni i Hercegovini i time implementirati odluku Ustavnog suda BiH, ali i presudu u tzv. predmetu Sejdić-Finci.
Budimo realni, ključ problema u Federaciji BiH jest međusobno nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka. Jedino postavljanje hrvatsko-bošnjačkog odnosa na ravnopravne, zdrave i iskrene temelje omogućit će poboljšanje funkcionalnosti Federacije i time cijele BiH. Uvjeren sam da je to ne samo nužno nego i moguće. Dakle, da rezimiram, kao dvoentitetska država BiH već sada ima federalni karakter. Vrijeme je da se pronađe i usvoji model koji će zaista zadovoljiti interese i potrebe svih triju naroda i ostalih građana.
Je li dogovor moguć unutar BiH?
Mnogi bi bili sretni, među njima sam i ja, da se akteri u BiH emancipiraju i sami krenu u to, da kažu: imamo mi ovdje među sobom dovoljno pameti i iskustva da to sami odradimo. Nažalost, u zadnjih 20 i više godina to se nije dogodilo.
Mnogi misle da promjena nema dok se ne umiješaju Amerikanci?
Ne samo Amerikanci. Sve države potpisnice i svjedokinje Daytonskog sporazuma moraju se konačno ozbiljno angažirati. Pored same Bosne i Hercegovine te Hrvatske i Srbije najveću odgovornost imaju dakako Europska unija i njezine države članice u zajedništvu sa SAD-om, kao svojevrsni motori potrebnih promjena i čuvari političkog Zapada. Tamo, na političkom Zapadu, vidim i Bosnu i Hercegovinu. Za dugoročno održivo rješenje trebat će, naravno, integrirati i Rusiju i Tursku.
Imate li osobne kontakte u BiH? Popijete li kavu s nekim u Sarajevu?
Kada dođem u Sarajevo, ali i u druge gradove u Bosni i Hercegovini, uvijek popijem kavu s prijateljima.
Kako se Vi osjećate u BiH?
Jako dobro. Imam u raznim strankama prijatelje, ne samo u onima s hrvatskim predznakom. Volio bih da se u BiH konačno dogodi iskorak kao nedavno u Sjevernoj Makedoniji na političkom planu ili u Albaniji, konkretno u Tirani, na ekonomskom planu.
U kojem smislu iskorak?
Pa da se krene u nužne političke promjene i ubrzanje tzv. europskog puta, ali i na području ekonomskog razvoja, infrastrukture. Zadnjih godina sam se nekoliko puta autom vozio kroz Bosnu i Hercegovinu. Vozite se i nikako stići, od Broda do Sarajeva, od Sarajeva do Splita preko Mostara i Međugorja, od Banje Luke preko Livna i Tomislavgrada do Kamenskog. Pa se pitate kako je moguće da gradnja prometnica traje tako dugo. Kada bude izgrađen, Koridor Vc će sigurno preporoditi zemlju. Ima dosta uspješnih priča u BiH, moglo bi ih biti puno više, samo je potrebna efikasnija politička organizacija. A Mišljenje Europske komisije trebalo bi biti poticaj za promjene i iskorak. Postoji europska perspektiva, postoji dokument koji kaže: da! BiH može ući u EU, može pregovarati o članstvu, ali prethodno mora neke stvari promijeniti. Ako su mogle i ako mogu neke druge države s područja jugoistoka Europe može i BiH. Neka to bude inspiracija.
Dnevnik.ba