U drevnoj igri šah kralj se pomjera posljednji, kada je primoran, a sve se čini da ga se zaštiti. Igra se igra pijunima, konjima, lovcima i topovima, uz poneko pomjeranje i kraljice. Svjetska diplomacija najčešće se vodi šahovskim sistemom. Kraljevi, oni veliki uglavnom su zaštićeni i igra ne dolazi u njihova polja, jer bi to značilo apokalipsu. Zato ginu pijuni i svi ostali, uvjetno rečeno mali, pojedu ih igre i igrice velikih.
Balkan je odvajkada polje na kojem su zarad tuđih kraljeva ginuli pijuni, proganjali lovci, pucali topovi... Bosna i Hercegovina na tom Balkanu je skoro uvijek bila epicentar tih igara. I ni sada je to zlo obračuna kraljeva ne zaobilazi. I dok nas, s pravom, plaše sibirskim medvjedom i babarogom, istovremeno nam na Zapadu kroje planove po kojima nam se piše skoro identična sudbina kakvu su nam onomad skrojili u Karađorđevu. Ključni kreator svih tih zapadnjačkih planova skriven je negdje u Washingtonu i igra igru opasnu ne samo po Bosnu i Hercegovinu, već po cijeli Balkan, ali ne i bezopasan po cijelu Europu.
Jer dovede li aktualna diplomacija Sjedinjenih Američkih Država do varničenja u trouglu Priština - Sarajevo - Podgorica, vatra koja će potom planuti mogla bi spaliti sve do Brisela. Možda figurativno, a možda i ne samo tako. Jer, američka diplomacija sve se češće poigrava s mirom na različitim tačkama krize po meridijanima i paralelama.
Ovih dana svjedočimo kako je na ivici da tu iskru upali u odnosima Kine i Tajvana, nakon nepromišljene ili možda ciljano provokativne posjete Nensi Pelosi Tajvanu. Kina digla i avione i brodove i vojsku, pa sad Tajvan strahuje od ukrajinskog scenarija, dok Pelosi negdje u svetom američkom miru uživa u koktelu i prati CNN.
Jutros je na sličan način i profesor Esad Duraković opisao i američku igru oko Ukrajine, kazavši da je cilj SAD bio oslabiti energetski i Europsku uniju i Rusiju. I, reći će prof. Duraković, očito je da su u tome uspjeli. Marioneta u liku Volodimira Zelenskog savršeno je tome poslužila, iako je taj komičar izbore dobio obećavajući mir na jugoistoku, posve u Donbasu. Šta se poslije zbilo i šta se tamo danas zbiva svjedočimo svi.
Amrička diplomacija sve su prilike istim pristupom nastoji naštetiti Europskoj uniji i na Zapadnom Balkanu, a to što smo mi kolateralna šteta zanima ih ko i sudbina američkih domorodaca. Tako smo više puta svjedočili posjetama specijalnog namjesnika za ovo naše područje Gabriela Escobara Zagrebu. Nakon svake od tih posjeta imali smo sve jače talase iz Zagreba koji su nas u Bosni i Hercegovini zatrpavali moranjem rješavanja Izbornog zakona isključivo u korist Dragana Čovića i njegovog HDZ-a. U pauzama tih aktivnosti, Escobar ali i drugi dijelovi američkog establišmenta insistirali su na kvaliteti regionalne inicijative Otvoreni Balkan. Inicijative kreirane na hegemonističkim željama Tirane i Beograda, uz aminovanje SAD-a. Za sada je uz nju stala jedino Sjeverna Makedonija, koju trenutno vode također američki učenici. Protiv nje su odlučno BiH i Kosovo, pa se vrši sve veći pritisak da se pristane. Još jedan balkanski špijun Washingtona sve otvorenije zagovara pristupanje toj inicijativi, Dritan Abazović tako odgovara na podršku preko bare, iako mu odavno najveći dio crnogorskog društva želi vidjeti leđa.
Otvoreni Balkan je kontrapandan Berlinskom procesu, dakle još jedan mehanizam usporavanja integracijskih procesa zemalja Zapadnog Balkana ka EU. A kada na to dodate sve žešću podršku remetilačkim faktorima mira i dobrosusjedskih odnosa na ovim prostorima jasno je da američka politika ovdje igra igru više protiv EU, nego protiv Moskve, jer je i Rusija iz svojih razloga stala uz tu inicijativu Vučića i Rame.
Zato samo neupućenima iznenađujuće može djelovati američka podrška diskriminacijskim planovima Christiana Schmidta da nametne Plenković - Čović Izborni zakon. Jer, Escobar je to očito davno isplanirao, a Michael Murphy u sadejstvu s Britancima i Schmidtom to odlučio progurati pod svaku cijenu. Ništa slučajnog nema ni u izraelskoj podršci zakonu protiv kojeg se jedan bosanski Jevrej izborio ped Evropskim sudom. Jer, izraelski saveznici žele pomoći SAD-u u stvaranju privida o širokoj podršci aparthejd zakonu, ali i malo rasteretiti Ambasadu SAD od pritiska javnosti.
Izborni zakon nije najvažnije životno pitanje neke države, Hrvatska ga nikada nije do kraja riješila, ali prođe li na način na koji ga trenutno gura konglomerat američke birokratije mogao bi biti putokaz opasnim tendencijama podjele Bosne i Hercegovine, baš kao što je Temeljni ugovor sa SPC-om zakotrljao novu krizu u crnogorskom društvu. Ili kao što je priča o tablicama dovela do oružanog incidenta na Kosovu.
Jer, ovdje nikada nije trebalo puno da plane. Mala iskra i gori, a često i mnogo dalje, jer takvi vjetrovi pušu ovim našim vjetrometinama. Stoga bi se američka diplomatija, za koju u Bosni i Hercegovini već tri decenije vjerujemo da je prijateljska, a Boga mi ima puno kontra dokaza, mora porazmisliti može li izazivati kontroliranu krizu kao s Ukrajinom. Osim ako joj u izvornom obliku nije cilj da ta iskra spali mnogo šire područje. Istovremeno se postavlja pitanje koliko nas to onda Zapad predvođen SAD-om čuva od sibirskog medvjeda? Ili je možda ona ženevska kafa Bidena i Putina definisala nove tokove, a mi treba da budemo pojedeni i bestraga nestanemo?
Kako god da jeste, jedno bi ti kraljevi sa Zapada i Istoka morali znati. Progutale su ove vrleti ili kako nas neki dan Guardian nazva "divlji istok" mnoge kraljeve i kraljevine, a opet ostale pod imenom Bosna i Hercegovina. Jer naša je historija hiljadu godina, a nigdje nas i niko nije mogao nazvati ni barbarima ni agresorima. Njihova je nekih dva i pol stoljeća, a domoroci, Iračani, Afganistanci... i brojni drugi ih baš tako zovu. Ne bih želio da ih i mi počnemo tako zvati.
I da, uskoro je za očekivati nove igrice društva spektakla, u kojem ćemo medijski biti predstavljani kao kakvi primati, necivilizirane zajednice i slično. Jer, kako to u posljednjoj kolumni primjeti Miljenko Jergović "Annie Leibovitz je tokom opsade dolazila u Sarajevo, ali nije fotografirala Bakira ni Bakirova oca, pa čak ni Harisa nije fotografirala, koji je tih godina bio veoma markantan i fotogeničan. Fotografirala je obične ljude, prijatelje, živi svijet. U Kijev je, pak, došla da snima modni editorijal za Vogue, koji uz zgodne ženske krpice i jednu mušku samozvanu uniformu, modistički prikazuje ljubav dvoje ljudi. Mnogo toga se promijenilo od Sarajeva 1994. do Kijeva 2022. Dakle, za potrebe opravdanja američkih milijardi u Ukrajini slika se bračni par Zelenski. Šta li će se tek kod nas slikati i snimati. Hoće li nas i, kako smo predugo vjerovali, zapadni saveznici, početi slikati kao kakvu "unitarističku rulju" kako nas nazivaju zapadne komšije.
Ono što bi također SAD morale pripaziti, a primjećuje to i prof. Duraković, najveće kataklizme u svijetu nastale su zbog pogrešnih procjena pojedinih ljudi. Nije da historija ne bilježi korijene svjetskih kataklizmi baš u ovim našim, balkanskim trouglovima!
Dnevnik.ba