Trinaesti studeni 1991. Hrvatima Popova polja i čitave Jugoistočne Hercegovine zauvijek će ostati urezan duboko u genomu boli. Tog se dana zbilo okrutno finale bestijalnog zločina u Kijevu Dolu kada je nakon zlostavljanja, paleža, odvođenja u tamnice i kazamate ubijeno osam starica i staraca čiji je jedini grijeh bio taj što su imali muške potomke koji bi se mogli boriti na strani hrvatske vojske.
Zločin je realiziran po dobro uvježbanom planu, a sva krivica potom svaljena na jednu pijanicu upitnog mentalnog zdravlja. Iako su u zločinu izravno ili neizravno sudjelovali mnogi.
Krvava je predstava otpočela 7.studenog ujutro kada je nekoliko mještana hrvatske nacionalnosti legitimirano i optuženo za suradnju sa ustaškim pokretom 1941. Pedeset godina nakon, tako je prema agresorskoj propagandi pravda stigla neuke kolaboracioniste ustaškog režima iz Kijeva Dola, sela čiji su se stanovnici umalo mogu prebrojati na prste dviju ruka.
Ivo i Janja Dubelj, supružnici, te njihova stara tetka Janja Hapan, odvedeni su među prvima. Zajedno sa još desetak seljana ukrcani su na kamion koji je krenuo put Trebinja. Nakon maltretiranja, žene su ostavili u Trebinju na ispitivanju, a muškarce su vezane nastavili voziti do Bileće gdje se nalazio poznati logor.
Ivo Dubelj svojevremeno je svjedočio novinarima o mučenjima koje je sa sumještanima pretrpio u bilećkom logoru. I fragmenti su više nego dovoljni;
„..Kad smo išli do Zavale, Vlaho Radiš je isto nastrad'o. Bilo mi je najteže kad su mi metnuli cigare u nos. Dođe meni, kaže: „Tebi ću dvije.“ – Upale cigar', pa ti žeravu okrenu i tisnu u nos. Ja se okrenu, drugi s leđa i sa mnom pod noge. Tu su mi slomili tri rebra. Koje su to muke kad ti upaljen cigar metnu u nos…“
„Kad su doveli Vlahu Šimunovića, udri po njem'…to se nije moglo gledat! A nit' čeljade plače, nit' šta… to se okamenilo…“
“…Baci o tebi deku, ućeraj ti glavu u banju (kadu), pa gazi po njoj ko da je svinja. U Bilećoj tri dana i tri noći bili vezani u sindžir za krevet, vas krvav, ništa davali jes'.“
Palež
Još dok je trajala neizvjesna agonija zatočenika na putu prema nepoznatom, Kijev Do je zapaljen. Taj je palež Hrvatima današnje općine Ravno već bio dobrano poznat. Svako se selo dotad zapalilo po istom principu – dovede se netko od mještana ili susjeda srpske nacionalnosti i on upre prstom vojsci na kuće koje moraju gorjeti.
RistoĆebedžija zvani 'Adžibeg jedno je od takvih imena;Risto je predvodio palež u selu Belenići, a povezuje ga se zajedno sa Vojom Šešeljom (Orahov Do) i sa zločinom u Kijevu Dolu. Zanimljivo, do rata je Ćebedžija, inače '26.-og godišta, živio u Dubrovniku gdje je ostvario karijeru građevinskog inspektora osobito strogog prema urbanističkim prijestupima Hrvata. Nadimak 'Adžibeg zaradio je karakternom sličnošću sa monstruoznim hutovskim kapetanom iz osmanskih vremena, Mehmedom RizvanbegovićemHadžibegom.
Paležom je prema određenim indicijama ispred Trebinjske brigade nažalost rukovodio i jedan Hrvat iz Mostara, kapetan Željko Soldo. Soldo se nakon djelovanja po širem dubrovačkom i hercegovačkom području predao HVO-u u Mostaru nakon čega je dopremljen u Dubrovnik gdje mu je suđeno.
Tog su dana spaljene kuće Miloša Krkića, Mare Krkić, Bosiljke Krkić, Mare Dubelj i Pere Dubelja. Odnosno, spaljeno je polovica kuća u selu.
Mještani srpske nacionalnosti brzo su sklopili prijateljstvo sa vojskom, rezervistima i dragovoljcima koji su provodili zločin. Hranili su ih i napijali. A u pijančevanju osobito je prednjačio kasnije jedini osuđeni za zločin, Veselin Simović.
Simović je trinaestog ujutro, ali prema svim indicijama, ne i sam, krenuo u pohod. Kako piše povjesničar Jakša Raguž u svom znanstvenom članku „Kijev Do – prvi akt genocida nad Hrvatima u BiH“ u tome je morao imati pomoć iz jednostavnog razloga kako ne bi slučajno pobio i neke mještane srpske nacionalnosti. Raguž zato navodi imena Tome Vujinovića i Laze Ćebedžije koji su rođeni u selu i tamo dobro poznavali stanje stvari.
Zločin
Zločin se dogodio u samo sat vremena, između 7 i 8 sati ujutro.
Ubijeni su:
Božica Krkić (r. 1916. Kijev Dol), Bosa Krkić (r. 1907.Kijev Dol), Ivana Krkić (r.1927. Kijev Dol), Manda Krkić (r.1932.Kijev Dol), Miho Krkić (r.1933. Kijev Dol), Mara Krkić (r.1924.Kijev Dol), Mara Hapan (r.1925.Kijev Dol), Mara Dubelj (r.1906. Kijev Dol). Sedam starica i jedan starac.
Većina planiranih žrtava bila je ili kod kuće ili u susjedovoj nezapaljenoj kući. Kao mete, piše Raguž, izabrane su obitelji koje su imale sinove koji su bili, ili su mogli biti uključeni u hrvatske oružane postrojbe u Domovinskom ratu.
Starci su kasnije pronađeni u zamrznutim trenucima bijega, pri ulasku u kuću, na dvorištu. Mara Dubelj ubijena je dok je svinjama davala napoj. „Mrtvo tijelo palo je u sjedeći položaj, dok joj je plastična kanta ostala na palcu.“
Smrt Mare Krkić ostala je najintrigantnija. Njezino je tijelo pronađeno tek sedam mjeseci nakon i to u bunaru susjedne kuće. Patolozi koji su pregledavali tijelo, uočili su modrice oko vrata i ozljede ramena i noge. Na obližnjoj murvi su pronađena vješala, istražitelji su pretpostavili kako su ubojice nakon ranjavanja nesretnice u nožni zglob, tijelo vukli po tlu i potom je objesili o murvu u sredini sela.
U Kijevu Dolu nakon pokolja preostale su samo četiri žive osobe hrvatske nacionalnosti: Anica Ćurčija „Golubica“, Janja Dubelj, Miho Krkić i Mara Krkić „Velemećka“. Ova je četvorka ostavljena na životu samo zato što nitko od njih nije imao muškog potomka.
Sud
Procesuiranje zločina nad civilnim stanovništvom na području općine Ravno, a time i Kijeva Dola tijekom 1992. otpočeli su okružni Vojni sud Mostar i Viši Vojni sud sa sjedištem u Mostaru, međutim kako su zločini protiv čovječnosti tijekom rata u BiH izuzeti iz nadležnosti lokalnih sudova i predani u nadležnost Međunarodnog suda u Haagu, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Hrvatsko pravosuđe je također krenulo u procesuiranje, međutim, nakon pravnih zavrzlama, slučaj je obustavljen jer je zaključeno kako sudovi u Hrvatskoj ne mogu biti mjerodavni za zločin počinjen na području BiH. Protiv Voje Šešelja, Laze Ćebedžije i Tome Vujinovića za zločin u Kijevu Dolu postupak nije niti pokretan (osim za zločine počinjene u agresiji na Dubrovnik)
Jedini osuđeni za zločin u Kijevu Dolu je Veselin Simović koji je pred Vojnim sudom u Sarajevu nedugo nakon zločina osuđen na 20 godina robije. Nakon povlačenja JNA iz Sarajeva, robiju je nastavio u Nišu gdje se razbolio i umro nakon okončanja rata.
Zločin nad Kijevim Dolom, prema saznanjima Jakše Raguža, provelo je više profesionalnih i dragovoljačkih postrojbi; osim Trebinjske vojne postrojbe pod rukovodstvom Željka Solde i Radoslava Tadića, prema svemu sudeći, nad Kijevim Dolom su orgijali i popovski rezervisti, domaći dragovoljci, te pripadnici nikšićkih vojnih postrojbi (vjerojatno se radi o Petoj četi Drugog bataljuna X.crnogorske brigade.
Ovom je brigadom do 6.11. 1991. zapovijedao Sveto Ražnjatović, kada je poginuo u Slanome. Samo dan iza kreće krvavi pir u Kijevu Dolu, pa se ovaj zločin opravdano može nazvati i osvetom za smrt omiljenog kapetana. Inače, nepresuđenog zločinca koji je zauzeo i spalio Slano, te dao poubijati neke od mještana.
Uz Kijev Do, i Belenići i Golubinac morali su platiti smrt ovog crnogorskog zločinca.
Nakon
Trideset godina nakon, osim lokalnih prisjećanja, pokoje novinske crtice i rijetkog znanstvenog rada poput ovog na koji smo se referirali tijekom pisanja teksta, rijetko tko opširnije spominje zločin nad Hrvatima Kijeva Dola. On pak nije jedini, ali je možda najbestijalniji počinjen u prvim danima rata u BiH. Rata koji u to vrijeme nije bio priznat, rata koji je smatran sporadičnom pucnjavom na tamo neke pobunjenike koje će regularna JNA dovesti u red.
Starci i starice Kijeva Dola, kao i sve pobijene i zatočene hrvatske žrtve Popova polja, nisu imale na sebi nikakva krimena. Pa čak ni onog koji seže duboko u Drugi svjetski rat što su neki nalazili opravdanjem za pokolj. Ubijani su jedino zato jer su imali muško potomstvo koje je moglo stati na branik Domovine u najtežim okolnostima.
Bosna i Hercegovina tada ih nije priznavala, teška ih srca i danas priznaje. Taj krimen nije samo na jednom političaru tadašnje Republike BiH, onom čiji citat o neutralnosti BiH često ponavljamo, on je podjednako težak na leđima svakog „funkcionera“ koji je znao, vidio, i šutio.
Kijev Do, 13.11.1991. – Kijev Do 13.11.2021. Trideset godina nakon, šutnja mora postati glasnija.
Dnevnik.ba