Kada se spomenu migracijame iz Afrike, većina Europljana to povezuje uz sliku ljudi, zbijenih u gumene čamce koji se otisnu Sredozemnim morem prema Europi. Ali u tom trenutku je dugi i najopasniji dio putovanja iza njih. Jan-Philipp Scholz, dopisnik DW-a iz Nigerije, je od 2014. do 2018. godine u više navrata istraživao složene strukture migracija na afričkom kontinentu. Rezultate je objavio u knjizi "Trgovina ljudima, migracijski biznis i moderno ropstvo".
Deutsche Welle: Godinama ste se, ne samo zbog Vaše knjige, bavili migracijama ljudi iz Afrike. Do kakvih ste rezultata došli?
Jan-Philipp Scholz: Utvrdio sam da su i mreže trgovaca ljudima i mreže krijumčara ljudi postale profesionalnije. Prije nekoliko godina dominirali su krijumčari koji su samo povremeno ubacivali ljude u EU. Time bi malo pojačali svoj budžet. Obično su imali neki drugi posao. Ali, što se zarada više povećavala, krijumčarske bande su postajale profesionalnije, piše DW
Je li krijumčarenje ljudi, s obzirom da je to unosan posao, postalo nemilosrdnije i beskrupuloznije?
Eksploatacija migranata se dramatično povećala posljednjih godina, posebno u tipičnim tranzitnim zemljama kao što su Mali, Libija i Niger. Pojavile su se strukture koje središte svoje poslovne djelatnosti zasnivaju na iskorištavanju migranata, bilo zahtjevima da im ti ljudi isplate novac za prijevoz, bilo da ih drže u uvjetima sličnim ropstvu.
Migracije iz Afrike u Europu su, kako pišete u svojoj knjizi, samo "vrh ledene sante". Koliko su izraženiji migracijski pokreti unutar afričkih zemalja i regija?
Najveća migracijska drama odvija se na samom afričkom kontinentu - a ne na putu prema Europi. Mnogi ljudi, koji bježe posebno od rata ili akutne gladi, nemaju sredstava da plate putovanje u Europu. Oni često postaju takozvane interno raseljene osobe, mnogima uspije samo prijeći u susjednu zemlju. Postoje slobodne procjene o broju takvih migranata, jer oni često žive u improviziranim kampovima. Ali ako pogledate državu kao što je Nigerija, gdje je već nekoliko milijuna interno raseljenih ljudi zbog terorističke organizacije Boko Haram, onda možemo reći da se velika većina ljudi zadrži u Africi i da ni ne pokušava doći u Europu.
Razgovarali ste s interno raseljenim osobama. Kako žive ti ljudi?
Postoje programi UNHCR-a za interno raseljene osobe, ali mnogi su u domeni odgovornosti država koje su ih prisilile na bijeg. Dakle, ovo je relativno paradoksalna situacija za mnoge izbjeglice, jer se ne mogu nadati državnoj pomoći. U Centralnoafričkoj Republici posjetio sam migrante u improviziranom smještaju, u jednom hangaru starih, odbačenih zrakoplova. Ljudi su spavali ispod zrakoplova – među njima su bile i traumatizirane žene, koje su po nekoliko puta silovane - bez ikakve pomoći i bez podrške humanitarnih organizacija.
Ipak, za europske političare su najveća tema afrički migranti koji stižu u Europu. Koliko je velika potreba za zajedničkom akcijom u sklopu EU-a?
Potrebna nam je zajednička politika azila u Europi, nema načina da se to zaobiđe. Imamo zajedničke vanjske granice, tako da moramo zajedno rješavati ove izazove. Mogućnost zajedničkog europskog rješenja ovog problema zacrtana je čak i u Lisabonskom ugovoru, ali implementacija stagnira dugi niz godina. Jednako je nužno pronaći legalne načine za dolazak, za ljude koji ne mogu dobiti zaštitu kroz azil u užem smislu, niti pripadaju u visoko kvalificiranu radnu snagu. Mora postojati mogućnost da radnici migranti dođu u Europu i rade legalno nekoliko godina. Politika njihove izolacije samo ide na ruku krijumčarima ljudi.
Dnevnik.ba