Ljeto pretprošle godine, predvečer. Srećem vozača iz Bijeljine. U Posušje je dovezao teret plavim TAM-om 2000 odnosno „Tamićem“ koji je u to vrijeme bio star više od 55 godina. Ne znam je li potrebno naglašavati kako kamion nije imao klimu, štoviše, budući da je ipak riječ o proizvodu komunizma, jedva da je imao i prozore.
Vozač – ne znojan već mokar kao čep, vozio je više od 8 sati po jednom od najvrućih dana te godine. Budući da je bilo vrijeme ramazana, nije dodirnuo hranu niti okusio kap vode.
I sad, kako nekomu objasnit da jedan od najsretnijih ljudi koje sam u životu sreo nije milijunaš s predivnom ženom, bez velikih problema, sit, s pivom u ruci koji gleda finale Lige prvaka iz VIP lože već čovjek koji je u 55 godina starom kamionu bez klime, kapi vode ili zrna hrane vozio cijeli dan i vjerojatno razmišljao o kreditu ili o tome kako kupiti djeci odjeću.
I tako cijeli ramazan.
Sjećam se kako sam ga pitao na koje on to gorivo ide pa može tako funkcionirati. U šali je dobacio – na bajramsko koje stiže, s najradosnijim izrazom lica.
To mi je bilo i ostalo jedno od većih svjedočanstava vjere koje sam u životu vidio. Također, to je bio dan kad sam shvatio da kao katolik nikad nisam postio o kruhu i vodi niti jedan dan u klimatiziranoj prostoriji, dok neki bez hrane i vode svjedoče svoju vjeru u gotovo nemogućim uvjetima. Uvijek je dar sresti nekoga tko nam pokaže stvarni život i stvarni recept za rast.
Svaki bajram me sjeti na Muju. Veliki čovjek, heroj, rahmetli Mujo Kulovac bio je učitelj, a onda je počeo rat.
Mujo je načinio više od 40 000 fotografija za vrijeme rata u Žepi na istoku Bosne i Hercegovine. Prošao je, zajedno s prijateljima i obitelji, strahote koje bi malo tko imao snage i napisati, a kamoli proživjeti ili preživjeti.
On je tu snagu imao, a nažalost njome je nakon Žepe, kao i mnogi drugi, više osnaživao SAD gdje je živio, nego BiH za koju je živio. Odnos koji je taj čovjek imao prema ramazanu i bajramu izazivao je strahopoštovanje, a ujedno vjerojatno bio i odgovor kako je moguće da je Mujo ostao svoj i pun ljubavi nakon svega što je prošao. I on je vjerojatno živio i preživio na „bajramski pogon“ i opetovano svima oko sebe pokazivao koliku snagu daje vjera onima koji ju nose.
Ramazan i Bajram stvarno su nešto posebno za današnje vrijeme. U eri materijalizma, hedonizma i relativizma mnogi muslimani su uspjeli sačuvati ideju odricanja te ju postaviti iznad užitaka, kako bi na koncu užici došli zasluženo i prirodnim putem.
Takvi ljudi, kao što su rahmetli Mujo ili vozač kojemu nažalost ne znam ime, dokazuju nam kako možemo pobijediti sami sebe, a ako to možemo, možemo sve.
Svim prijateljicama i prijateljima muslimanima Bajram Šerif Mubarek Olsun!
Dnevnik.ba