Može li netko zamisliti kakva bi se halabuka podigla da, primjerice, vlasti u Hercegovačko-neretvanskoj županiji ukinu islamsku vjeronauku u Stocu ili da pak bošnjačkoj djeci diskriminacijski ponude “izbor” da mogu učiti iz knjiga za katolike ili pak da, primjerice, bosanski uče iz udžbenika hrvatskog jezika. Od Misije OESS-a, stranih diplomata, do ministrice obrazovanja, vjerojatno bi se svi strčali kako bi upozorili na kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda. Istodobno, to se godinama, više od dva desetljeća, događa u glavnom gradu Sarajevu gdje je u javnim školama, uz iznimku obrazovnih institucija kojima upravlja Katolička crkva, to upravo postalo pravilo. Dovoljno je pogledati autore odobrenih udžbenika vjeronauka, sve su od El-Kalema, izdavačke kuće Islamske zajednice u BiH, prenosi Večernji list.
Ništenje identiteta
Tako su, primjerice, vjeronauk za završni, deveti razred napisali autori Hazema i Ibro Ništović te Nesur Valjevac. Ni jedan, barem službeno odobreni, udžbenik nije namijenjen za pravoslavni ili katolički vjeronauk. Identično se, primjerice, odnosi i na udžbenike nacionalnih jezika.
Tako se navode samo udžbenici iz bosanskog jezika izdavačkih kuća Sarajevo Publishing ili pak Bosanske riječi. Nijedan udžbenik ponovno o hrvatskom ili srpskom jeziku. Ništa od toga nije uzbunilo javnost, vlast, ili pak oporbu, pa čak ni stranke koje, navodno, skrbe o hrvatskim i srpskim nacionalnim interesima.
No, nakon što je Ministarstvo obrazovanja, znanosti i mladih Sarajevske županije odlučilo omogućiti roditeljima i djeci barem privid školovanja na službenim jezicima BiH te uvažavanja njihovih identiteta, oglasilo se Vijeće roditelja Sarajevske županije, a iza svega stoje oporbene “građanske” stranke u Sarajevu koje su se i ovoga puta pokazale u puno radikalnijem svjetlu, a kojima je glavna zadaća ništenje identiteta.
U klasičnoj zamjeni teza, roditelji, ali i stranke, optužili su ministra obrazovanja da se omogućavanjem biranja materinskoga jezika - provodi diskriminacija i uvodi segregacija u obrazovanje. Najbolji odgovor na sve ponudio im je sam Ustav Federacije koji je jasno utvrdio notorne činjenice o jezicima, identitetima i kulturama.
Ministar Elvir Kazazović, naime, nedavno je izbrisao monstruoznu, neustavnu, nezakonitu i diskriminacijsku odredbu koju je svojedobno uvela profesorica Hanka Vajzović, zastupnica Demokratske fronte, koja je svojevoljno jezike u Sarajevu nazvala BHS (bosanski-hrvatski-srpski).
Unatoč tome što se taj jezik zvao BHS, svi udžbenici su bili na bosanskom jeziku, no to profesoricu Vajzović, čak ni druge građane svijeta, nije zamaralo. “Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, službena pisma su latinica i ćirilica, a i ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave”, navodi se u Ustavu Federacije BiH. No, tako ne misli izaslanica Segmedina Srna Bajramović koja se u Domu naroda izjašnjava kao predstavnica manjina koje u BiH zovu ostalima.
“Pozivamo vas da uvažite pozive roditelja i međunarodnih institucija i glas zdravog razuma te da prestanete širiti podjele ovim gradom. Dosta je više da nas uvjeravate da govorimo različitim jezicima, da imamo različite kulture od naših susjeda, naših sugrađana, da dijelite naše društvo i našu državu i da ‘šavove’ koji nas spajaju predstavljate kao razdjelnice. Diskriminacija “za sve” Za nas nema sumnje da su naši, bosanskohercegovački, i srpski i hrvatski i bošnjački pisci ove zemlje, da su naši i srpski, i hrvatski, i bosanski jezik”, poručila je Srna.
U BiH je posve sigurno potrebno izjednačavanje standarda - na početku barem da djeca budu jednako “diskriminirana” dok se ta diskriminacija potpuno ne ukloni. Pitanje jezika i obrazovanja u složenim društvima i državama, kakva je BiH, je pitanje politike, ali, prije svega, poštivanja različitih kulturnih, jezičnih i narodnih identiteta. Upravo će pronalaženje te čarobne formule biti mjerilo uspjeha BiH.
Dnevnik.ba