Tko je u Pariz dolazio samo na jedan dan, nije mogao propustiti posjetiti njegovu slavnu katedralu Notre Dame, koja arhitektonski, povijesno, duhovno i kulturno dominira ne samo francuskom metropolom, nego i Francuskom. Ona je osam stoljeća religijski i građevinski simbol ljepote glavnoga grada i simbol veličine francuske države, važni dio njenog vjerskog i nacionalnog identiteta. I u konkurenciji s Eiffelovim tornjem i Trijumfalnim vratima, Notre Dame je najposjećeniji francuski spomenik, prenosi Večernji.hr
Sa svim razlikama, ona je Francuzima ono što su „blizanci“ bili Amerikancima; njihova zaštićena vrijednost, dokaz njihove moći i značaja u svijetu. U zemlji koja je stvarala povijest za sebe i za druge, Notre Dame je postala priznati i prepoznatljivi zaštitni znak Francuske i njenoga duha.
Nije Victor Hugo slučajno svoga zvonara smjestio baš u tu katedrali; katedrala je našla svoga pisca koji je u slavnome ambijentu našao likove za svoj slavni roman koji je stoljeće kasnije doživio i slavnu filmsku obradu. Notre Dame je po svemu jedinstvena u Francuskoj i u svijetu, i kao građevina i kao koncentracija povijesne memorije u zemlji koja uživa glas „starije kćeri Crkve“.
„Grad svjetlosti“ ostao je bez svoga najvećeg svijetla: njegovu katedralu godišnje je posjećivalo 12 milijuna posjetitelja, ne samo katolika, i ne samo vjernika. Notre Dame je bila više od mjesta kulta, ona je bila kultno mjesto koje je uništio ili ljudski neoprez, na što se najviše sumnja, ili ljudska zloća, što se ne isključuje. Još je jedna velika katedrala, ona u Reimsu, bila uništena, i to na kraju prvoga velikog rata; sila nije toliko ubila duh da je ljudi ne bi obnovili. Dok je dim gutao parišku katedralu, nije se ugasila nada da će se i slavna gotička zgrada moći obnoviti. U Francuskoj je sva crkvena imovina od 1905. godine u vlasništvu države koja brine o njenom održavanju. Predsjednik Macron došao je pred Notre Dame dok su još otpadali dijelovi s tornjeva, i objavio državnu pomoć. Ne treba sumnjati da će mladi šef države slijediti vlastitu ideju o zapostavljenoj duhovnosti u laičkoj državi.
U francuskoj tradiciji odvojenosti Države i Crkve, katedrale su izgubile nekadašnji politički značaj. Svoje kraljeve Francuska je krunila u jednoj drugoj velikoj katedrali, u Reimsu; moderni šefovi države imaju jednostavniju krunidbu, u samoj Elizejskoj palači. Zbog obveza koje i za njih proizlaze iz laičke konstrukcije države, ni deklarirani vjernik Charles de Gaulle nije na mise išao u Notre Dame, niti mu je pogreb bio u Parizu. Samo su Georges Pomipdou, očekivano, i Francois Mitterrand, na veliko iznenađenje, posljednji oproštaj imali u Notre Dame, kao slavni pokojnici, više nego kao bivši predsjednici. Republikanski duh obvezuje na diskreciju u izražavanju religioznosti političkih osoba.
Duhovno, Notre dame je neuništivi dragulj francuske religije i kulture. Nemoć pred vatrom osjetili su jednako bolno i vjernici i nevjernici. Fizički, požar je progutao sve što je u katedrali bilo najvažnije, uključivo i vitraže i druga umjetnička djela koji se svrstavaju među najljepše i najvrijednije na svijetu. U pariškoj katedrali imalo se što vidjeti; što će ostati, ne može se reći gledajući strašnu silu koja guta božji hram na zemlji. Stručnjaci se plaše da ne nastrada i skelet; u tom bi slučaju obnova bila puno teža. Pred ponoć, objavljeno je da je požar zaustavljen: koliko je katedrala uništena, a koliko spašena, tek će se vidjeti.
U nesreći, Notre Dame je ujedinila sve koji su hodočastili u to posvećeno mjesto francuske povijesti. A to znači, doslovno, cijeli svijet. Jednom su teroristi, nakon mise za žrtve terorizma, pokušali podmetnuti svoje kukavičje jaje. Nitko ne može reći da im je to uspjelo u drugom pokušaju.
Dnevnik.ba