Danas, 22 godine kasnije od njegove smrti, svećenika Božu poznaju svi zenički Hrvati, a Čajdrašani ga nose u svojim srcima, svakodnevno mu se mole i ne dopuštaju da njegov lik i djelo odu u zaborav. Njegov grob utočište je mnogima u nevolji i problemima, a snaga koju im pokojni don Božo ulijeva iznova pruži ljudima snage.
Don Božo Markotić rođen je 18. prosinca 1952. u Riječanima, kod Modriče, a prešao je prag vječnosti prije 21 godina, 9. travnja 1995., pred kraj ratnih operacija na bosanskim prostorima. Svećenik Božo je cijelo vrijeme ratnih strahota ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, s njim dijelio dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: «U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!» Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro. Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog puka u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeći se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti.
Njegova župna kronika koja je dospjela i pred Haški sud, počinje jednom mišlju: ” Početak nestajanja Čajdraša kakvog sam poznavao”, a njegova kronika svjedok je križnog puta Čajdrašana kojeg su nosili na svojim plećima, trpeći ratne strahote, da bi danas, 20 godina kasnije, selo polako počelo izumirati, a ove riječi itekako su dobile na značenju. Nažalost, politika koju do danas nose stranke sa hrvatskim predznakom, pomogle su brisanje svakog traga o postojanju zeničkih Hrvata, prisiljavajući ih da se sele sa svojih ognjišta.
Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio siromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.
Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice do svoje prerane smrti.
Svećenik Božo tijekom ratnih zbivanja na prostoru Zenice redovno je bilježio sve patnje i strahote čajdraških Hrvata, pišući župnu kroniku koja nam je ostala kao velika poruka za sve buduće generacije. Naime, kronika je izvrstan primjer da se prisjetimo na ratni period župe Čajdraš , ali i da shvatimo koliko je čajdraški narod u teškim vremenima bio vezan, iskren i kompaktan, piše Portal Kockice.
Mnogi župljani, ali i vjernici iz drugih krajeva redovito se mole na njegovom grobu i svjedoče o njegovoj dobroti i blagosti. Naime, vjernici koji su se molili po određenoj nakani svećeniku Boži, svjedoci su da su njihove molitve uslišane i da ih njihov Božo pazi i štiti s Nebeskog kraljevstva.
Dnevnik.ba