"Malo je generala potpisalo to pismo podrške Perkoviću i Mustaču, na kraju njih samo petero, a rasprava koja se vodi je općedruštvena. Nažalost, u njoj sudjeluju i generali, to je, smatram, velika pogreška. U pitanju je politička rasprava, jer samo se tako može razgovarati o Perkoviću i Mustaču. Čim se spomene njih dvojicu, neizbježno ulazimo u prostor vrednovanja jugoslavenske države i djelovanja svih njezinih službi, čega se svi u Hrvatskoj stariji od 40 godina sigurno sjećaju", kazao je pa dodao kako rasprava o Jugoslaviji neće završiti tako brzo.
Istaknuo je kako, dok nije objavljeno u medijima, o pismu nije ništa znao, kao ni "90 posto članova Hrvatskog generalskog zbora".
Kazao je i kako je sada nemoguće spriječiti generaliziranje i stvaranje javne percepcije da iza toga stoje generali. "Ako se generali spremaju potpisati nešto ovakvo, moraju unaprijed znati kako će to biti doživljeno u javnosti, što će o njima misliti njihovi suborci, kako će to dugoročno utjecati na odnose u hrvatskom društvu, na naš vrijednosni sustav", navodi.
"Za mene je ključan problem što se zbog ovog uopće pristupilo generalima. Anto Nobilo je čovjek koji je od najranije mladosti vezan za jugoslavensku državu, bio je u njoj apsolutno privilegiran. S već tridesetak godina bio je državni tužitelj. I njemu su hrvatski generali potpisali to pismo?! Zašto se Nobilo za pomoć nije obratio osobama koje pripadaju njegovom jugoslavenskom miljeu? Što mu se nisu potpisali Ivo Josipović, Josip Manolić ili Vesna Pusić, ljudi koji nas 30 godina uporno pokušavaju vratiti vrijednostima bivše države?", kazao je pa nastavio:
"Ako se, ne daj Bože, opet zarati, pitam vas, bi li ti generali koji su potpisali to pismo ponovo mogli stati pred hrvatsku vojsku? Znamo da su generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko stradali u vrijeme onog režima, a u Domovinskom ratu bili su 80-godišnjaci s neokrnjenim moralnim autoritetom. Bi li ova petorica generala mogla s 80 godina s moralnim autoritetom stati pred hrvatsku vojsku? Svi mi hrvatski generali svojim smo zapovijedima uputili u smrt ogroman broj naših ljudi, koji su ratovali za ideju hrvatske države. Obitelji poginulih, kao i oni branitelji koji su izranjavani, sada razmišljaju o tome što se zbivalo u ratu. Oni osiromašeni razmišljaju još i o pojedincima koji su se obogatili u razdoblju nastajanja ove države".
Kazao je kako smatra da su generali koji su potpisali pismo trajno izgubili autoritet.
"Ali ne može se ni sve njih isto promatrati. Imate admirala Domazeta koji je praktično do samog kraja služio jugoslavenskoj državi, do kolovoza 1991. nije iz JNA prešao na hrvatsku stranu. Kad je admiral stigao u Hrvatsku, tu se već žestoko ratovalo i imali smo pedesetak tisuća vojnika. S obzirom na to da je on kao strateg, meni nije jasno kako to da Domazet nije predvidio raspad Jugoslavije. Dopuštam da je možda bio hrvatska krtica unutar JNA, ali mi nikad nismo čuli da je do kolovoza 1991. tamo radio za našu stvar", kazao je Lucić o Loši, a onda se osvrnuo na Gotovinu i rekao kako mu je žao 'tog svog prijatelja'.
"On je iz svijeta došao u Hrvatsku i ranije se nego Domazet priključio obrani, Prvoj gardijskoj brigadi. Još ga smatram prijateljem, ali činjenica je da je teško pogriješio tim potpisom. Njega se zapravo zlouporabilo, čovjeka koji je pouzdano bio žrtva za Hrvatsku. Igralo se na Gotovinine emocije zato što je godine proveo u zatvoru i tako je on potpisao pomilovanje za one koji nikad nisu imali milosti".
Dnevnik.ba