Jednako su Alagića portretirali i drugi bliski mediji u BiH. Ni jedne kritike na takvu odluku nije bilo ni iz stranih veleposlanstava u BiH, međunarodnih organizacija, koje imaju stav čak i oko promjene vremena južno od Ivana. Ovoga puta su se uklopili u bosanskohercegovačko sivilo čak i oko "dobrih i loših" zločinaca.
Nije formalno osuđen
Valja reći kako nekadašnji zapovjednik 3. i 7. korpusa Armije BiH, general Mehmed Alagić nije formalno presuđen za ratne zločine jer je preminuo neposredno prije početka sudskog postupka pred Haaškim sudom, no optužbe koje su mu se stavljale na teret svejedno ostavljaju gorak okus kod hrvatskih žrtava, ponajprije u središnjoj Bosni. A povezani su i uz ritualne zločine koje su činili sveti islamski ratnici "mudžahedini", pristigli iz muslimanskih zemalja svijeta. Upravo je njima Alagić formalno i stvarno bio zapovjednik. S njim je haaška optužnica obuhvatila armijske zapovjednike Envera Hadžihasanovića i Amira Kuburu koje je drugostupanjskom presudom Haaški sud pravomoćno osudio na tri i pol, odnosno dvije godine zatvora.
Optužnicom Haaškog suda "vojskovođi i heroju" Armije BiH na teret se konkretno stavljao jedan od najtežih masakara, ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima u središnjoj Bosni 1993. godine. Radi se u masakru u mjestu Bikošima kod Travnika gdje je pobijeno, prema ICTY-ju, tridesetak civila Hrvata i vojnika HVO-a 8. lipnja 1993. Oni su se predali nakon što su snage 7. muslimanske brdske brigade, 306. brdske brigade i "mudžahedina", krenule u napad na Maljine, također, u općini Travnik. Žrtve su bile iz obitelji Balta, Barac, Bobaš, Janković, Kramar, Matić, Peša, Pranješ, Pušelja, Tavić i Volić. Ranjena su četvorica, a jedan od njih je kasnije svjedočio kako je preživio strijeljanje. Uz to, Alagića je Sud teretio i za likvidaciju četiri zarobljena vojnika HVO-a koji su se 24. travnja 1993. predali nakon što su snage 306. brdske brigade i "mudžahedina" krenule u napad na Miletiće u Travniku. Trojica su bila iz obitelji Pavlović, a jedan Petrović.
Godinama se nije mogao utvrditi identitet žrtava i Bikoša, a tek prije nekoliko godina, nakon DNK analize, ukopani su posmrtni ostaci 16 žrtava. Unatoč svemu tome, Alagić je dobio ulicu u Sarajevu. I muk od ukupne javnosti.
No, nije to sve oko ovoga oficira Armije BiH koji se toj vojnoj formaciji priključio iz JNA. Malo je poznato kako postoji i džemat, što je u katoličkoj crkvi nešto poput župe, koji je posvećen generalu Mehmedu Alagiću, a nalazi se u zapadnom dijelu općine Sanski Most, odakle je podrijetlom. Upravo je slučaj Alagić najbolji primjer kako se u Bosni i Hercegovini njeguje selektivna pravda, a ratni zločini promatraju iz perspektive radi li se o "vašim ili našim zločincima". U velikoj mjeri takvim percepcijama pomogao je i sam Haaški sud koji je doslovno primjenjivao posve različite kaznene mehanizme za pojedine optuženike, a identično je dijeljenje pravde nastavilo i pravosuđe BiH, piše Večernji list.
Dva kaznena zakona
Posebno se to ogleda kroz primjenu dvaju različitih kaznenih zakona o ratnim zločinima. Jedno koje se poziva na prijeratno jugoslavensko zakonodavstvo, koje uz to predviđa i dvostruko niže kazne za počinitelje, a drugo ono doneseno 2003. godine, koje retroaktivno primjenjuje kazneno zakonodavstvo. Ponajčešće su na taj problem ukazivali branitelji HVO-a tvrdeći da se baš na njima "trenira" pravna država. U pomirbi te očuvanju istine i sprječavanju nijekanja zločina i glorificiranja zločinaca neće pomoći očito ni Inzkove izmjene Kaznenog zakona. A opet, o tome svjedoči slučaj Alagić, koji formalno nije osuđen, a teretilo ga se za desetine likvidacija Hrvata. Oni koji mu daju počast po Inzkovu zakonu, ne čine ništa nezakonito.
Dnevnik.ba