Gastarbajter na njemačkom gastarbeiter nosi prevod gostujući radnik. Naziv se koristio za sezonske radnike koji su šezdesetih i sedamdesetih godina doseljavali u Saveznu Republiku Njemačku s juga Europe, prenosi N1.
Gipsani safari
Kao i svaki režim tako i jugoslavenski komunizam je imao svoje prednosti za podobne i mane koje su se u značajnom vremenu pretvorile u želje i pozdrave.
Manjak plaćenog posla i gladan trbuh su bili kao kazaljka u kompasa koja pokazuje put za Njemačku. Kršni Hercegovci odlučno napuštaju svoja ognjišta u potrazi za platom. Poslovi se nisu preferirali, poslodavac ih je određivao.
Dolazili bi za božićne praznike punih kofera i džepova. Kako Hercegovci imaju običaj reći ” i krušni i rušni “. Novac se investirao kako u izgradnju većih kuca tako i u alat i mašine za lakše obrađivanje njiva. Doprinosio je kvalitetnijem i stabilnijem životu.
Kako je vrijeme prolazilo i zarade se nizale investicije su postajale pozamašnije. Ubrzo je na nebu iznad Hercegovine zasjala njemačka zvijezda te Mercedes ulazi kao simbol gastarbajterstva. Shodno prijevoznom sredstvu, kapija na koje je ulazilo u popločano dvorište morala je pružati vizualno bogatstvo uvezeno iz Njemačke. Naime radilo se o gipsanim i betonskim lavovima. Rika lavova je štitila parkirano blještavilo.
Druga strana medalje
Iza blagostanja se krio mučan i naporan rad kojem svjedoče žuljevi i bol u duši.
Aleksa Šantić jednom reče: “ostajte ovdje sunce tuđeg neba neće vas grijati kao što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema gdje brata nije”.
Bez pametne tehnologije, daleko od ognjišta su stekli toleranciju na fizičku bol kroz slike u srcu svojih najmilijih i želji za boljim sutra svojoj djeci.
Obiteljima nisu prisustvovali. Većinom su se djeca rađala u rujnu te je tako i nastao fenomen Rujanska djeca.
Zahtjevna muška uloga je uključivala puno izazova za ženu. Iako je nosila tri stuba kuće, često bi se u očima komšiluka i sama nalazila na stubu srama.
Odlazak mladih
Danas svjedočimo novoj konfiguraciji boljeg života. Čitave obitelji emigriraju ostavljajući iza sebe stare i njihovu žrtvu. Rujanska djeca postaje sinonim za njemačka djeca.
Politolog Tarik Kapetanović je dao svoj osvrt na temu te komentirao današnje stanje:
“U periodu mog ranog djetinjstva u daleke zemlje, a tada se za daleku zemlju smatrala Njemačka, odlazili su ljudi sa sela. Još mi je živo sjećanje na komšije koji su stanovali u blizini naše vikendice u Semizovcu, a koji su svoju sreću potražili u Njemačkoj. Svi smo ih tada zvali Jugo Švabe ali su upravo oni znali kako da oplemene naša ljeta i odmore. U godinama nakon rata, ali i u ratnim godinama, Njemačka je upravo radi Jugo Švaba bila jedna od onih destinacija koja je prva primila izbjeglice iz BiH. Švabe kako smo ih mi zvali tada su znali koliko su ljudi iz naše zemlje vrijedni i zbog toga su im sva vrata bila širom otvorena. Danas se više trud i rad ne cijene, a vrata EU pa i Njemačke su zatvorena za sve pa i za naše državljane koji i danas žele da pronađu svoju sreću u Njemačkoj. Međutim, vremena su se promijenila, Njemačka prima selektivno samo najbolje među najboljim a mi ostajemo bez onih koji će biti najproduktivniji radnici u našoj zemlji i polako srljamo u kolektivnu propast i odumiranje.”
Sistemi i režimi su oduvijek određivali klase razlike u društvu te tako doprinosili unaprijed dogovorenim migracijama.
Jedni se pokore u ime podobnosti, drugi se odluče pružiti otpor misleći “što će ostati od moje domovine ako svi odemo”, i kao treća opcija imamo one koji ipak odluče tražiti bolji život van državne granice. Suština je da svi navedeni načini nose svoje breme, nije lako biti podoban i ne imati svoje JA. Iscrpljujuće je pružati otpor znajući da snaga od pregorenosti se ne vraća na usta. I na kraju kalemit nepoznatu kulturu na već izraslu granu može uzrokovati truljenje korijena.
Neosporna je činjenica da opcije postoje i kao takve bi trebale imati krajnji cilj očuvanje porodičnih vrijednosti. U Zapadnoj Hercegovini imaju izreku “brodica i dica se gone odzada”.
Dnevnik.ba